• hr
  • en
  • de
  • it

Intervju: Petra Kliba SCOR W’s Match Race Team

Razgovor sa Petrom Klibom je snimljen 18.01.2010. u emisiji Samoborski Val.
Samoborski Val je emisija Jedriličarskog kluba Samobor na valovima Radija Samobor.
Emisija se emitira svaki ponedjeljak od 19,00 do 19,30 na 93,0Mhz.

Poštovani slušatelji, dobrodošli u drugi dio večerašnje emisije. Imam posebnu čast predstaviti vam Petru Klibu:
Petra je s 15 godina počela jedriti u Optimistu i već nakon par početnih mjeseci uspješno prešla u olimpijsku klasu Europa gdje je osvojila 3 državna prvenstva u 4 godine.
S 19 godina oplovila je svijet u regati "Hong Kong Challenge Round the World Race".4 puta je preplovila Atlantik, jednom kao ko-skiperica jedine ženske posade koja je preplovila Atlantik u smjeru zapad-istok na ruti New York-Hamburg.
Jedrila je u klasi 505 i postala državna prvakinja.
Trenutno se bavi Match Race jedrenjem i želi ići na Olimpijske igre u Londonu 2012.
Trenutno je 37. kormilarka na svijetu u ženskom Match Raceu na ljestvici Svjetske jedriličarske organizacije.

Petra, dobra večer iz Samobora, dobrodošla u "Samoborski val"!

- Dobar večer svima, hvala na pozivu.

Molim lijepo. Odmah da krenemo. Kako i na koji način si se počela baviti jedrenjem?

- U biti sam se jedrenjem počela baviti vrlo kasno. Prije sam i svirala harmoniku i igrala tenis i odbojku. Tek s 15 godina - kažem kasno jer u klasi Optimist nekako svi počnu s oko 9-10 godina i s 15 se već nekako završi. Zato sam ja prošla samo dva-tri mjeseca čisto škole jedrenja u toj klasi.

Imam brata koji je 4 godine mlađi i koji je puno ranije krenuo s jedrenjem, ja sam sve to nekako pratila od kuće dok jednog dana nisam odlučila i rekla tati: "Ja 'oću probat."

Vow!

- Probala sam i (smijeh) ostala u jedrenju.

I dobro ti je išlo (smijeh)

- Pa, išlo mi je dobro (smijeh), moram reć. Kad sam bila mala, tata je imao malu barčicu s onim starim Thomosom 4 starim onako sve to...

S Pentom, da

- Da, tako da sam se ja nekako znala rukovodit kormilom. Kad su me sjeli u Optimist prvi put, znala sam kako to ide, lijevo-desno i sve. I onda me iznenadilo što sam se u biti kretala, a nisam čula zvuk motora. Ja mislim da je to mene očaralo. Znači samo valići, predivno. Ja sam rekla da hoću ovo i dalje prakticirat.

To je vjerojatno ujedno odgovor na moje drugo pitanje: Što je to što te u stvari privlači kod jedrenja?

- Ja mislim da je to, ali i puno više. Znači jedrenje je sport u kojem se koristi priroda, koristi se snaga vjetra. Bitna je, pogotovo u malim klasama, puno je bitna fizička sprema, bitna je snalažljivost u brodu. Ne znam, probajte si zamislit dijete od 10 godina koje ide samo na regatu, pazi svoje stvari, torbu, sređuje, sprema. U svom brodu oni su svi mali skiperi ako ćemo tako.

Gledam danas tu malu djecu i u biti me oduševljavaju i men je žao što nisam počela ranije. Ali isto tako, s druge strane, želim nekako reć poruku drugima koji misle da je prekasno krenut s jedrenjem da u biti nikad nije kasno.

Tako je, za jedrenje u biti nema dobne granice.

- Nema, nema.

Treba ti, doduše, fizička sprema i čist um. S koliko godina si prvi put prepolovila Atlantik?

- Moj prvi Atlantik bio je u sklopu regate oko svijeta, dakle s 19 godina, na ruti Kolumba. Za mene je onda to bilo nešto veliko. 'Ajmoreć trajalo je, danas mogu reć "samo" dva tjedna i "vjetar u krmu", znači onaj 'ajmoreć "lakši" dio jedrenja, međutim onda sam u 11. mjesecu 96. s 19 godina prvi put, jer je Jadransko more bilo jedino moje iskustvo, preko noći, za mene je to bila velika stvar. Nakon toga i Kvarner i sve ovo ostalo su za mene postali vrlo mali.

Da, jasno mi je. A kako si se osjećala u trenutku kad si krenula, stala na brod, odlijepili ste se od obale, krenuli ste i nema ništa oko tebe. Nije kao kod nas kad vidiš uvijek nekaj...

- Baš tako, nema ništa, to je najljepši osjećaj. Krenut i otisnut se i znat da se za par dana neće vidit obala. Međutim u toj regati, to je ARC, Atlantic Race for Cruisers...

Aha, to je ta regata!

- To je ta regata, to je bila prva etapa preko Atlantika. Jako je zanimljivo jer kreće ti preko sto brodova preko Atlantika, tako da prvu noć nisi sam na pučini, ima milijun svjetala oko tebe, zelenih, crvenih...  Tako da je sasvim drukčiji osjećaj. Međutim ono što ste rekli - drugo jutro kad se čovjek probudi i dođe u guardiju opet i počne gledat gdje su drugi...

Nema nikog oko tebe (smijeh)

- Nema nikog, tako je. To je zapravo jedan drugi tip jedrenja. Kao što u atletici postoji kratka staza i duga staza. Tako je ovo "duga staza" i jednostavno na tim prelascima Atlantika - naravno da je to regata i postoji nekakav regatni duh.

Recimo što je mene očaralo na tim noćnim navigacijskim regatama je dok sam bila dole i nisam bila u guardiji, dakle dok sam spavala, kada su oni zvali: "Spremite se za okret" meni nije bilo jasno zašto oni to nama govore kada mi nismo gore.  

A to je zato jer kad se jedri u orcu, naravno, sve se jedri u vjetar, treba težinu i sve podredit regati, treba se spavat 'ajmoreć na pravom mjestu, brzo sam shvatila da kada zovu okret da onda s palube treba trčat na drugu stranu i rezervirat si dobar krevet - u vreći - dakle, nije baš da se spava i to je ono što te očara na navigacijskim regatama koje su sasvim drugačije.

Čini ti se da je laganini, da nema adrenalina kao na bovu, ali opet, s druge strane, sasvim je drugačije...

- Da, sasvim je drugačije

I vuče te neki adrenalin, vuče te prostranstvo vjerojatno...

- Pa to, danas postoji - kao i onda, samo danas je to puno lakše - prate se, faksovi, s vjetrom, danas se planira kuda treba ić. Međutim sad je nekako lakše. Mora se, doduše, razmišljat što i kada će se kuhat za ručak, doručak, večeru; da li ti neko ide na živce pa ga želiš bacit s broda ali ne možeš i ne možeš ga izbjeć jer imaš samo petnaest  metara mogućnosti se udaljit od njega, dakle ima puno drugih čimbenika koji su tu jako važni...

Baš si razmišljam, sad pričaš o satelitskoj navigaciji i sve, a kako je bilo prije 20-30 godina?

- Ne znam, ovo je bilo 96., samo prije 13 godina znači, tada su bili tek počeci interneta, znam da je tata pratio sve preko internetske stranice, još je kompjutor onda bio u garaži (smijeh). Znači Internet veza je bila nešto s Marsa. I znam da je stranica bila na engleskom i tata nije baš dobro znao nego je sjedio dolje s rječnikom i pomalo si to prevodio i onda je filtrirao informacije prema mami (smijeh). Ja sam slala kući faksove isto tako u nekim šiframa kao što se danas šalje telegram, znači svako je slovo koštalo, znači dva reda-dva reda...
Sada kad sam prešla 2. Atlantik već onda je to bilo drugačije tata bi zvao, dečko bi zvao, muž bi zvao i pitao kako si, šta radiš, kao da smo kući; malo se izgubio taj osjećaj pučine.

A kada si shvatila da ćeš se početi profesionalno baviti jedrenjem?

- Ja jesam profesionalni jedriličar. Imam i svoju firmu i u biti podučavam jedrenje. Mislim da sam to shvatila dok sam bila u Njemačkoj. Kao student morala sam si nekako zaradit novac sa strane. Predavala sam jezike i rekla sam: "Al' meni fali jedrenje, ja moram..." i krenula sam gore u Njemačkoj u biti podučavat Optimiste. Poslije i druge klase, ali tamo sam počela s njima standardno, gumenjak, trailer, ići naokolo po Njemačkoj s djecom. Tu sam shvatila da kao prvo volim podučavat, znači sviđa mi se predat moje znanje nekom. A onda sam u biti 2006. kad sam se vratila u Hrvatsku shvatila da moram nešto napravit' s tim i da ja sjedit' u nekom uredu od 9 do 6 jednostavno ne mogu, nema šanse (smijeh). I mislim da mi je to bila jako dobra odluka, zadovoljna sam, otvorilo se puno novih pravaca od onda, vjerojatno nije lako jer se čovjek mora sam brinut' o sebi, tražit' posao i sve, ali ipak mislim da puno ljudi ipak nama 'ajmoreć freelancerima kako ih ja zovem, u biti zavidi jer imamo ipak...

Imaš svoju slobodu...

- Tako je, a to je važno, mislim da s ovim sportom koji prakticiram, koji je posao ali je i sport, važno je moć si malo bolje podijelit vrijeme.

Dosta polemika se vodi o tome zašto nema u Hrvatskoj više pojedinaca koji se uspješno profesionalno bave jedrenjem? Koje je tvoje mišljenje, je li to do novaca, do sponzora ili do čega?

- Gledajte, ja kad sam jedrila s Austrijancima od '92. do '96. tada stvarno u Hrvatskoj nije bilo razvijeno jedrenje, dobro jasno bile su i ratne godine i sve, ja sam dosta vani ali vidim da se u Hrvatskoj jako puno napredovalo, znači ima vlasnika koji ulažu i u tim i u brodove, međutim to sve nekako ostaje na našem moru. Što je lijepo, ali nema ljudi koji - osim olimpijskih klasa jasno - međutim, nekako nastojimo u Hrvatskoj natjecat' se u olimpijskim klasama, izvan toga kao da nije interesantno.

Možda ljudi misle da je to nešto hoch?

- Pa ne znam, dobar primjer vam je klasa 505 koji smo pokušali i na kraju ali uz puno puno truda našeg predsjednika klase i uspjeli dovest u Hrvatsku. Ja sam 2004. organizirala europsko prvenstvo. Do dan danas možda smo uspjeli skupit oko osam brodova. Možda se klasa smatra neatraktivnom jer nije olimpijska, međutim baš je. Znači ona je puno, puno atraktivnija od jednog 470, ona je za regate, znači da žele popit pivicu sa ženom zajedrit, ali jedrit na visokom nivou. Ali toga nema u Hrvatskoj još.

Zadnje pitanje za kraj: ti se spremaš za London 2012, je li to želja, vizija?

- Ta želja u meni tinja već jako drugo, '96. kad je meni iskočilo koljeno sam u biti trenirala sa Slovenkom koja se onda uspjela kvalificirat za Atlantu '96. Ja sam onda otišla na put oko svijeta, sasvim promijenila jedriličarski smjer i nekako sam se udaljila od toga. 2006. sam nekako razmišljala o 470.

A sad sam rekla Match Race je nešto što sam ja već prije pokušala i svidjelo mi se, znači vratila sam se na ono što ja volim reć "stometarske duljine", to je sasvim kratko, to je adrenalinsko, to je sport, pravi, i može se nekako uklopit u 'ajmoreć normalan život, znači nekog 'ko više nije student nego i radi i ima svoju obitelj itd. Kako su prošle godine znači prije godinu dana odlučili da će MR postati olimpijska disciplina za žene, ja sam zajedno s jedriličarskim klubom Score iz Rijeke imala nekako istu ideju i osnovali smo tim koji ima za cilj Olimpijske igre 2012. i puno radi na tome, međutim zajedno s tom željom došla je i globalna kriza tako da nije lako.

Naravno da nije lako. A reci, kako idu kvalifikacije u svijetu, ti si 37. na rang listi kormilarki?

- Tako je, samo ih je negdje oko 250 sad na ljestvici. 37. mjesto je moj najbolji ranking do sada, niti jedna hrvatska posada još nije bila 37. Postoji i nekakva open ljestvica gdje su i muški i ženske, ali tamo ih je puno više, preko tisuću. Tamo sam oko 130. Ali taj uspjeh nije bitan za olimpijske kvalifikacije. Postoji jedno 6 regata godišnje, slično olimpijskim ciklusima, 'ajmo reć kvalifikacijske, na koje se ide pozivima, nešto slično kao tenis, znači ovisi o jačini regate...

I o rankingu tvom...

- Tako je, i o rankingu posade

2011. krajem godine će se dijeliti prve karte za Olimpijadu, znači 6 prvih mjesta, s time da će svaka nacija imati pravo poslati 2 posade na kvalifikaciju, a 2012. podijelit će se sljedećih 5 mjesta. Znači sveukupno - mislim da je jedno mjesto...

Za domaćina vjerojatno

- Tako je, za domaćina, znači 12 posada bit će u Londonu - 12 nacija, bolje rečeno - iz cijelog svijeta. Znači nije lako. Zamislimo samo nacije koje postoje u Europi i bit će vam dovoljno... Znači, put je težak.

Hoćete li uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju?

- Financijska konstrukcija trenutno 'ajmoreć da nije bajna, puno cura koje plove sa mnom investiraju u to što je meni drago jer mi nekako daje na znanje da imaju želju jer po meni je bitna ta velika želja, u Hrvatskoj na žalost dok ne napraviš nekakav rezultat nema ništa, tako da se nekako 'ajmoreć same borimo. Već 2009. je bila naša prva godina u smislu tog tima. 2008. sam ja sama nešto pokušavala... Uglavnom, mislim da smo 2009 jako puno napravile. Od nekakvog 97. mjesta došle smo na 37. mjesto.

Vidi se napredak, i na vodi... Ove godine već imamo pravo nastupiti na europskom prvenstvu koje će biti u Austriji u 5. mjesecu tako da idemo polako ali - ja kažem - sigurno prema gore. Ako ne bude 2012. ćemo ići u 2016. u Rio (smijeh)

I tamo je isto lijepo.

- Nadam se samo da će potvrdit' Match Race kao olimpijsku disciplinu

Petra, da li imaš još nekih planova osim olimpijskog ciklusa?

- Ja sam se prošle godine odlučila za olimpijski ciklus i shvatila sam da u biti ne mogu imat' drugih planova jer zapravo svo drugo vrijeme provodim u posadi ili trenirajući, učeći druge. Dakle ja sam dosta naokolo i ne stižem jednostavno, tako da sam se 'ajmoreć se predodijelila za MR i do 2012. dala sam se sve nekako u to i što se tiče vremena i novaca. Tako da u biti - Ne moreš bit i vamo i tamo ča se reće...

Petra, puno ti hvala ti na ovom razgovoru, pratit ćemo te, pratit ćemo tvoje uspjehe i želimo da ti i cure uđete. da vas vidimo u Londonu, to bi bio stvarno prekrasan uspjeh, među 12 na svijetu...

- To bila stvarno velika nagrada za naš rad.

Do skore informacije o nekom tvom uspjehu pozdrav i hvala ti na ovom intervjuu.

- Pozdrav Samoboru, ćao.

Ovo je bila Petra Kliba direktno iz Italije...

Cijeli intervju možete preslušati ovdje (uključite zvučnike):

 

Video snimka intervjua Petre Klibe u emisiji HRT-a Dobro jutro Hrvatska:

 

 



 

Nagradna igra

Osvojite ulaznice za Biograd Boat Show 2019. Točan termin održavanja sajma je:
  •   16-20/02/2019
  •   10-13/10/2019
  •   17-20/10/2019

E-mail adresa:

Fotogalerija

Sitemap Top