• hr
  • en
  • de
  • it

Otok Vrnik ostao bez ijednog stanovnika

U arhipelagu Pelješkog kanala pored obale otoka Korčule, nalazi se skupina od 19 manjih otoka pod lokalnim nazivom Škoji: Badija, Baretica, Bisace, Gojak, Gubavac, Kamenjak, Knezić, Lučnjak, Majsan, Majsanić, Planjak, Sestrice, Skrpinjak, Stupe (Velike i Male), Sutvara i Vrnik koji je nakon Badije najveći otok u arhipelagu i jedini naseljen, nažalost do prije nekoliko dana, jer su zbog starije dobi i bolesti i posljednje dvije obitelji napustile Vrnik, (površina 0,3 km2, dug 850, a širok 450 metara). Na otoku se nalazi tridesetak kuća. I ova će zima biti bez ijednog stanovnika, kaže nam Marijo Foretić (poznati škojar) koji je nakon očeve smrti preselio s majkom i dva brata u Korčulu. Škoj Vrnik pripada gradu Korčuli, zimi je potpuno mrtav, kaže Marijo, a ljeti živne, kad uz mnoštvo škojara na otok stignu i turisti. Otvori se crkva, bude po neka zabavna priredba, ljudi iznajmljuju sobe i svojim novcem uređuju osnovne infrastrukturne sadržaje.
Do Vrnika se dolazi samo barkom, kazuje Marijo Foretić (iz Korčule do Lumbarde (6 km) automobilom i onda od predjela Krmača morskim prolazom od 100 m barkom do Vrnika, gdje se nalazi i kamena riva na koju mogu pristajati i nešto veći brodovi, te mala riva na koju Vrničani vežu svoje barke. Na Vrniku je i plitka uvala zvana Bufalo, zaklonjena od vjetrova gdje se nalazi i atelje akademskog kipara Luja Lozice.
Vrnik je poznat po impresivnim kamenolomima, čijim su kamenom izgrađene poznate svjetske građevine (Aja Sofija (Istanbul), Bijela kuća (Washington) palače-vijećnice u Veneciji, Beču, Dubrovniku, Stockholmu i našim gradovima na Jadranu.
Zaljubljenici u Vrnik ovih su dana pokrenuli i web stranicu VRNIK.com kako bi barem nostalgičnim tekstovima i fotografijama pokazali da otok ipak živi. Vrnik je naseljen od 17. st., ispočetka su klesari živjeli u susjednim mjestima:
(Korčula, Žrnovo i Lumbarda), a svake zore barkama dolazili na posao u kamenolome, neki su od ponedjeljka do subote i boravili na Vrniku spavajući u svojim radionicama (petralima), da bi kasnije preselili i svoje obitelji i počeli graditi kuće.
U doba najintenzivnijeg vađenja i obrade kamena na Vrniku je radilo i do 600 radnika. Kamen se na Vrniku vadio još u neolitu, a postoje i podaci da je Dioklecijan ovdje slao kršćane iz Salone kad bi im ublažio smrtnu kaznu. U 14. st. kamen se izvozio u Dubrovnik i Ston, a kasnije i u Šibenik i Zadar. Vađenje kamena je trajalo do 1966. godine. Krajem prošlog stoljeća Vrnik je dobio struju i vodu. Mjestom dominira crkva Gospe od Pohođenja iz 1856. godine, uz nju se nalazi i škola (napuštena i propada) koja je bila u funkciji do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, no to nije zaustavilo posljednje iseljavanje s otoka.

Izvor: http://dubrovacki.hr



Charter

     <script type=" />

  • Sitemap Top