• hr
  • en
  • de
  • it

Duga je zima na škoju...

Ne zna nitko što je tuga doli momka na otoku kad završi lito, a sve se cure vrate na kopno - objasnio nam je u jednoj jedinoj rečenici cijelu zimu na škoju jedan od onih kojima se "pedoće na kuću lipe".
Kad se skrate dani, kad se bura i jugo junački stanu boriti oko prevlasti nad otokom, kad zapucketa vatra u kominu - utihne glazba i furešti se vrate u svoj komadićak Europe, opuste kale Visa i Komiže.
Dovezao nas je "Petar Hektorović", a dočekala poluprazna luka. Tek tu i tamo netko tko je dočekao svoga, preuzeo paket, ostavio drugi, za rodbinu na obali.
A dok smo dva sata i dvadeset minuta brodili, iskoristili smo priliku za ćakulu s Ružicom, koja do Visa i natrag skuha nebrojeno kava i čajeva i otvori još toliko boca sa sokovima.

- Dok se vozimo, pune se mobiteli i igra se na karte - smije se Ružica.
- Liti je urnebes! Sve puno, živo, veselo. Zimi je gužva vikendom, kad se ekipa vraća na svoj otok nakon radnoga tjedna. Ili kad je stađun od branja maslina, ili o Božiću, Uskrsu - nabraja nam.

I kad trajekt "Petar Hektorović" prenoći na Visu, prenoći i naša sugovornica. Ljeti, kaže, pronađe vremena da nađe kakvu lijepu, ugodnu uvalu da se okupa, navečer iziđe u grad, prošeta se... Zimi i ona, baš kao i otočani - domoroci - nema puno izbora.
- Noćni život - nula bodova - veli nam jasno.

A mi upoznajemo malog Nikolu, ima, kaže, "od pet do sedam godina", najbolje prijatelje Gabrijela i Marka u vrtiću, baš kao i tetu Ninu, i njemu je dobro, da bolje ne može. Rado nam je pozirao sa svojim najnovijim ljubimcem, papigicom.
- Kako se zove? - pitamo ga.
- Papagaj!

Ma, ima i pravo, čemu komplicirati s imenima. Nikolina mama Ivana (32) isto ništa ne komplicira. Jasno nam veli da je otok idealno mjesto za odgoj djeteta.
- Imamo vrtić, djece je puno, njima je sjajno! Roditeljima i nije toliko, jer posla ima samo po dućanima i kafićima, nema industrije, nema poduzeća. Zima na škoju je dosadna! Puno se običaja izgubilo, ali ostao je onaj da se u zimskim noćima družimo po kućama - veli nam.
Medo Ilić ime je dobio po djedu Metodu. Zahvalan je roditeljima na tome, jer tako nikada nije imao nadimak. U osam godina, koliko je vlasnik turističke agencije u Visu - ovo je prvi put da se odlučio na cjelogodišnje poslovanje.
- Sezona se produžila, pa smo procijenili da je isplativo i dalje nuditi u najam bicikle, motorine. Sve je to sitno, ali ima!

A ima po Medi i zabave, i to u - Poje!
- Oformili su mladi ljudi, željni zabave, par inicijativa i udruga. Ujedinili snage i ideje, volje imaju, pa su nastala ta naša druženja u Poju, fešte, koncerti, predstave. Znaš šta - kad oćeš zabavu, nađeš je - kratko će i jasno Medo.

Naš kolega Bogoljub Mitraković se nakon trideset godina na otoku jasno sjeća svoje prve noći u Komiži. Budio se, kaže, od - tišine!
- Samo valovi, more, dikoja škura lupi i to je to - kaže.
I brojke idu u prilog tišini. Razlika između otočnog ljeta i zime, uglas su tvrdili svi naši sugovornici, poput razlike je između ljeta i zime. Recimo, ljeti se otokom razdijeli 50 gajbi kruha, a u svakoj je dvanaest štruca. I imajte na umu kako mnogi turisti, navici zahvaljujući, uopće kruh i ne konzumiraju. Zimi je situacija neusporediva - tek 15 gajbi se podijeli po dućanima.
- U naselju Ženka zimi žive tri čovika, a liti ne mo'š nać misto za parkirat auto, eto ti ga na!
U Visu vinogradi, u Komiži ribari. Tako su nam podjelu otoka objasnili na samom izlasku s trajekta. Upravo sada love se lignje, pred komiškom valom brodica ko u priči, i vuku, vuku...
A mi naletjeli na Vjekoslava Baliju, taman svoj brod, "Tuljan" mu je ime, privezao uz kraj. Dodaje pune kašete ribe svojem kolegi po veslu i mriži Dariju Vidoviću.
- Četri dana i četri noći na Palagruži - veli nam.
Osmijeh mu ne silazi s lica, a i kako bi, jer suprotno svim ribarima svijeta, ovaj se komiški na ulov ne žali.
- Kokoti, raže, moli. Sada idu na otkupnu stanicu ribarske zadruge - nabraja Vjekoslav.
Nije lako biti ribar, priznaje, sve su to "muke Isusove", ali raditi se mora i ploviti se mora.
- Ima posla! Vidi, pun Sabor - smijemo se.
Pa obilazimo oko broda koji je gazda - moramo reći komiški zet, a rođeni Bjelovarčanin - "obukao" u plastiku i prilagodio ga dugim, hladnim noćima na moru.
Do "Tuljana" se privezala "Gusarica", a mladi kapetan Karmelo Janjić strpljivo odgovara na dosadna pitanja vaše reporterke.
- Jel se može od mora živit?
- Ne da se može, nego se mora!
Prvi i drugi misec su mu najgori i najduži nekako, a liti? Liti je vruće! Malo vruće, malo 'ladno, teško je orat modre brazde.
Što je s ljubavi na otoku, pitamo se i, naravno - nabasamo direktno na nasmijanu Martinu Kačunić. Ona nije sa zadnjim ljetnim trajektom krenula put obale, ona je ostala. Vezala je ljubav za škoj.

- Iz Zagreba u Komižu - smije se Martina.
- Za djecu je ovo idealno, odrastaju bez straha, a mi... A gledaj, beremo šparoge, šetamo, pa dođu na red masline, iza njih lignje, snađe se čovjek. Noći jesu najduže! Ali uz dobre prijatelje, dobru ekipu, i one prođu u veselju - veli nam dok u kolicima ljuljajući umiruje svojeg 11-mjesečnog Luku.

U kolicima do tih "parkirana" je Ani, njoj je nježnih 16 mjeseci, najplavije oči na svijetu smješkaju se dok nas istražuje. Nju gura baka Ana, imenjakinja i svekrva gore spomenutoj Martini. Baka Ana Kačunić isto je s ljubavlju doplovila s rodnih Elafita, sa Šipana.
- Prije četrdeset godina! Dva sina imam i nije bilo vrimena za nikakve prilagodbe, o tome se nije razmišljalo. Uvati te život u mlin i moraš naprid. Nego vako ti napiši: ovo je sloboda! Ne bi se ja dala nigdi odavde - veli nam Ana.

Kako gradonačelnice Komiže nije bilo na otoku, uhvatili smo na prepad Antu Jurića, pročelnika jedinice Upravnoga odjela Grada.
Kod njega je ritam lud: pet dana u tjednu radi u Komiži, a petkom nakon posla juri na trajekt jer ga u Splitu čeka obitelj.

- Svaki vikend idem doma, a onda nediljom popodne natrag - veli nam.
- Ljeti je na otoku super, a zima je, pa recimo to tako - specifična, no mladi su aktivni. Mnoštvo je udruga koje oživljavaju škoj, osmišljavaju programe, trude se. Sada vikendom imamo i filmske projekcije u kinu. Sastajemo se, imamo brojne klape - sve to nabraja naš pročelnik, a mi ne bismo bili mi da nismo otkrili kako i on piva, i to u klapi "Liket".
- Pročelnik ima dobar glas - malo ga zezamo.
- A e! Nemamo izbora, pučinski smo otok, često nas zaborave. Živimo za lito - kaže nam.
S noge na nogu, priko Rive svetoga Mikule, Ribarskom ulicom do hotela "Biševo", sve putem susrećemo znane i neznane. Svega se doznaje, kako otok nema veterinara, a baš bi im trebao jedan, pa u Visu postoji gimnazija i Ugostiteljsko-turistička škola, a bilo bi dobro da mladi imaju veći izbor...
- Odu nan na studij i ne vrate se. Nemaju di - tužni su starosjedioci.

Izvor: www.slobodnadalmacija.hr



 

Nagradna igra

Osvojite ulaznice za Biograd Boat Show 2019. Točan termin održavanja sajma je:
  •   16-20/02/2019
  •   10-13/10/2019
  •   17-20/02/2019

E-mail adresa:

Fotogalerija

Sitemap Top