Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Tek ću napuniti 18 godina, a već sam prodala 40 brodova

Pogledajte ovo - zavrće Zorana desni rukav sve do ramena - ova crta, ovo di je gori sve bilo, a doli tamno, ili ovo oko vrata - pa rasteže majicu da se bolje vidi - ovo nije od šetnje po Rivi i Bačama, nego od rada po najvećen suncu, i nemojte mislit da kukan, nego van samo oću reć.
Kad zakasni u školu, jer Zorana je, unatoč bauštelski ocrtanoj koži, naizgled sasvim obična tinejdžerica, srednjoškolka sa slušalicama u ušima, njezina isprika nije "zaspala sam" ili "pokvario se autobus", nego - "oprostite, radila sam". Zorana, naime, kad radi, to čini tako ozbiljno da zaboravlja na vrijeme, a kamoli na školu, u kojoj je vrlo dobra učenica samo zbog toga što kao vlasnica iznimno uspješne tvrtke, koja popriličan dio svog nimalo jeftinog asortimana izvozi u susjedne zemlje, nema kada biti odlična.
Zorana Neveščanin, da ne duljimo, najmlađa je hrvatska poduzetnica. Početkom lipnja napunit će 18 godina, tek će dogodine biti maturantica, a preko njezinih ruku već je prošlo toliko novčanica koliko ih neki nogometaši Hajduka ni za dva života neće zaraditi. Splićanka je sa samo 16 godina otvorila vlastitu tvrtku, nazvala je "Ven-Zorana" i počela proizvoditi ne ljetne suvenire, oslikane vaze, mirisne sapune ili bižuterijske ogrlice, nego brodove. Prave pravcate.
Za deset kuna, hvala ministru Mrsiću, osnovala je jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću, zaposlila četiri radnika i dala se u proizvodnju vjerojatno najsavršenije i najkompliciranije stvari koju čovjekova ruka uopće može proizvesti.
- Otac mi je cili život radija brodove, na brodu san praktično prohodala, tako da mi je ovo šta radin došlo ka nešto skroz normalno, nigdi se drugo ne mogu ni zamislit nego među brodima - govori Zorana, dok otac Vedran svako malo prošeta do našeg stola i najradije bi je, samo da je muškarcima u trlišu to dozvoljeno, čitavu izljubio od ponosa.
Ipak, nije otac jedini krivac što se ćaćina jedinica dala u brodogradnju. Jok, da nije bilo bake i njezina nasljedstva teško da biste o ovom novom dalmatinskom čudu, iz splitskoga Spinuta, praktično odmah ispod zapadne tribine Poljuda, sada čitali.
- Baba je prodala stan i svima dala po dio. A ja san sa svojin novcen pokrenila proizvodnju i mogu van reć da mi tako dobro ide da san u ovi godinu dana otkako firma postoji prodala više od 40 brodova - ozbiljno će Zorana, jer ozbiljne stvari i jesu posrijedi.
Zaradu, kao odgovorna poslovna žena, reinvestira, svaka dobivena kuna, a brod košta od 5000 do 10.000 eura, ulaže se u novu opremu i strojeve, odnosno u daljnji razvoj firme, koja će uskoro početi i serijsku proizvodnju brodova. Zorana za sada gole brodove samo oprema, od oca uzima trup i privodi ga svrsi.
- Pokrenila san proizvodnju nautičke opreme i radin sve šta čovik zamisli da se od inoxa može napravit. Mislin, ne radin baš doslovno ja, rade radnici, ja samo nadgledan - objašnjava.
- Kao prava gazdarica - provociramo.
- Ja znan šta triba napravit, a radnici kako. I to tako dobro funkcionira da nam se još nije dogodilo da počnemo radit brod koji nije već unaprid prodan. Virujte da ne možemo napripravit brodova koliko ih ljudi traže. Priko cile Hrvatske, pa do Crne Gore, Srbije, Slovenije i Italije.
Zorana je, dakle, i izvoznik, a uskoro će, možda već danas, zaposliti i nova dva radnika. A i to je tek početak u odnosu na ono što namjerava sa svojim obiteljskim škverom napraviti.
- Za sada proizvodimo sve vrste pasara, s kabinon, s natkabinon i bez kabine, pri čemu najveća ima sedan i po metara, ali već imamo kupljen kalup i za krstaša od devet metara, a to ćemo počet radit čin se priselimo u novi prostor, u pravu halu di ćemo moć radit bez ograničenja i razvit se u veliku firmu - navodi Zorana.

'Baba je prodala stan i svima dala po dio. A ja san sa svojin novcen pokrenila proizvodnju', ozbiljno će Zorana

Komplimenti joj, kao i svakoj ženi, gode, no sačuvaj Bože da joj prigovorite kako joj u dominantno muškom svijetu sve kao podmazano ide zahvaljujući dobrom izgledu i šarmu.
- Na šarm možeš dobit besplatno piće, ali ne možeš prodat brod. Preskupa je to roba za takvu vrstu trgovine. U ovoj se branši posluje samo s onima koji znaju šta rade, a ja, dopustite, to dobro znan. Evo, nedavno smo bili na sajmu u Beogradu, i to ka prvi hrvatski izlagači šta su se tamo pojavili, i bili smo prava atrakcija. Zahvaljujući profesoru Roku Markovini s FESB-a, s kojin blisko surađujemo, dobili smo poziv i za nastup na izložbi malih brodograditelja šta će se dogodine u peti misec održat u Francuskoj - zadovoljno će Zorana.
Samopouzdanja joj ne manjka. Svjesna je, veli, da ima gard kojim se izdvaja od ostalih vršnjakinja.
- Da neman gard, nastup koji nije gluma, nego odraz osobe koja se razumi u ono šta govori i radi, ništa od ovoga ne bi bilo. Kad san na nekome sajmu, za mene niko nikad nije pomislija da san hostesa, ljudima odma bude jasno s kime imaju posla - smije se i gleda na sat, jer je na jednom nautičkom sajmu klijenti upravo čekaju.
Brodovi su, ističe, njezin život, od jutra do mraka samo o njima razmišlja.
- Niko me na ovo nije tira, brodogradnja je moj izbor. Kad navečer dođen doma, sritna san kad znan šta san sve taj dan napravila, koliko san posla obavila.
Ispunjava me kad znan da san stvorila nešto šta vridi. Koliko vridi? To van se u novcu ne može reć. Moja obitelj brodove radi već 35 godina, otac je počeja, a ja san nastavila, to je naš brend i ja ga za sve pare ovoga svita neću prodat. Ne bi mogla podnit da neko drugi proizvodi i prodaje moj brod. Nikad, ni u ludilu! - podiže ton, a ona munja opet obasjava prostoriju.
Otac Vedran sluša, pa pali cigaretu.
- Forsiran je - govori nama a zapravo se obraća njoj - da ide vanka, da izabere misto i državu di će se nastavit školovat, pokazujen joj primjere drugih mladih ljudi šta su vanka napravili velike karijere, ali ona neć...
- Neću ni da čujen! Ja iz Hrvatske ne bižin! Ovo je moja zemlja, ovde mi je sve, i familija i brodovi. Meni više ne triba - zaključuje Zorana, pa odvrće onaj rukav i odlazi, a u školi je taman zvonilo, na posao.

Pubertet u radionici
U privatnoj srednjoj školi "Dominis", zahvaljujući susretljivoj ravnateljici Jelici Pražen ("Nemojte mi slučajno nju izostavit"), imaju razumijevanja za Zoranine poslovne sastanke i posljedične izostanke s nastave, a u branši je već odavno priznata kao odrastao i ravnopravan partner.
- Nekim kolegama u školi možda i nije baš najjasnije kako se ja, koja san jedna od njih, mogu bavit ovako ozbiljinin poslon, vodit firmu i potpisivat skupe ugovore, ali pravi prijatelji, ka moja Darija, znaju da ovo nije poza i da san, pa neka još neman ni osamnest godina, zaslužila respekt u poslovnon svitu - napominje Zorana, pa dodaje kako nikad nije zažalila šta je pubertet provela u očevoj radionici, a ne, recimo, u disku ili po kafićima.

Izvor: www.slobodnadlmacija.hr

ARHIVA