Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Brod s dušom: posada je ono što razlikuje brod od ploveće hrpe željeza

Činimo ono što možemo da pomognemo našim otočanima - jednostavnim riječima i bez puno samohvale osvrnuo se zapovjednik »Brestove« Đeri Rudan na događaje od prije tri dana, kada je zajedno s preostalih deset članova posade, prkoseći olujnom nevremenu koje je prekinulo sve brodske linije na sjevernom Jadranu, uspio brodom od Porozine do Rijeke prebaciti Cresanina koji je pretrpio težak napadaj epilepsije.

Iako su čovjeku time vjerojatno spasili život, pomorci s »Brestove« sebe ne doživljavaju kao heroje. Nemaju za to ni previše vremena, jer već idući dan nakon nesebične akcije spašavanja bio je radni, s uobičajenim brojnim obavezama i odgovornošću da na otok i s njega sigurno prevezu sve putnike i robu neophodnu za normalan život otočana. Trajekt je otočanima praktički jedina, a kako se pokazalo u četvrtak, često i spasonosna veza s ostatkom svijeta. Svjesni su toga i pomorci koji na njima plove, i koji su već nebrojeno puta plovili po svakakvim uvjetima kako bi bolesnik na vrijeme stigao do bolnice.

- Ako možemo pomoći, to nam je ujedno i najveća nagrada, kaže »barba« Rudan, koji je u petak stupio u kontakt s gospodinom kojega su prevezli do Rijeke, gdje mu je pružena pomoć u bolnici.
Povjerenje otočana

- Dobro se oporavlja i to je najvažnije od svega. Koliko znam, i naša mu je uprava uputila brzojav sa željama za brzim ozdravljenjem. Mi smo u takvim situacijama uvijek spremni pomoći, jer znamo što znači život na otoku, kada ste zbog nevremena odsječeni od svijeta. To se onda i vraća kroz povjerenje otočana koji znaju da smo im uvijek na raspolaganju i zato uvijek imaju za nas lijepu riječ i spremni su uzvratiti jednako nesebično - kaže Rudan, pokazujući nam božićnu jelku u salonu broda, ispod koje su naslagane slastice, boce vina i drugi darovi za posadu.

- Sve su to donijeli naši Cresani koji nas se uvijek sjete za blagdane, a nerijetko i mimo njih. Posade trajekata i otočani su vam uvijek kao jedna velika obitelj. Ma koliko stalno brundali jedni na druge, jedni bez drugih ne možemo, objašnjava u pauzi između dviju plovidbi kapetan.

Veza između otočana i pomoraca koji ih prevoze trajektima posebno do izražaja dolazi zimi, odnosno izvan turističke sezone, kada je promet znatno rjeđi pa posade većinu putnika s otoka poznaju već poimence. Zna se i tko, koliko često i gdje putuje, pa se pomorci i zabrinu ako se netko ne pojavi u uobičajeno vrijeme.

- Zimi smo uglavnom posvećeni otočanima. Ovo doba godine nosi svoje - nevere, bure, ali i to ima svojih draži. Uglavnom znamo koga smo sve ujutro prebacili na kopno, pa onda gledamo jesu li se svi i vratili. Ponekad znaju kasniti par minuta pa nas zovu da ih pričekamo jer je plovidbeni red zimi takav da isplovljavamo svakih sat-dva, što obično i učinimo jer nema smisla da toliko dugo čekaju iduće isplovljavanje. Zašto čovjeku ne izići u susret. Isto tako, ako se vraćaju linijom Valbiska - Merag, obično nas obavijeste, da ne brinemo što ih nema u povratku, opisuje prisne odnose s otočnim stanovništvom barba Rudan.

Kormilar, maratonac, optimist

U svemu tome, posebno ističe, posade imaju i snažnu potporu uprave Jadrolinije, naročito kada je riječ o izvanrednim situacijama poput ovotjednog prebacivanja životno ugroženog pacijenta.

- Upravo zbog toga i noćimo na otoku, kako bismo u slučaju potrebe mogli brže reagirati. Uprava nas, moram reći, u potpunosti podupire u nastojanjima da u takvim situacijama učinimo sve što možemo i pomognemo kada je pomoć potrebna - kaže Rudan koji na pitanje koliko su takve situacije česte kaže kako pravila nema.

- Mogu proći mjeseci da se ne dogodi ništa, a može ih biti nekoliko u tjedan-dva. Najčešće se događa da noću ili mimo reda vožnje isplovimo kako bismo s Cresa na kopno prebacili kola hitne pomoći koja pacijente prevoze u riječku bolnicu, ali bilo je i svakakvih drugih situacija, priča Rudan kojemu se u salonu, nakon marende, pridružio i veći dio posade.

Kako u takvim trenucima odmora i opuštanja na brodu već biva, razgovor s ozbiljnih tema vrlo brzo skreće na zgode i nezgode iz pomoračkog života kojih, s obzirom na broj putnika i pristajanja, na trajektima nikada ne nedostaje. Vrlo brzo zaključujemo da na trajektu, čak ni zimi, nikad nije dosadno, što nam potvrđuje i kormilar Mauro Surdić iz Cresa.

- Svako godišnje doba ima svoje draži. Zimi se malo više družimo, više je vremena za šalu i razbibrigu, iako i sada vozimo praktički cijeli dan, tako da je najveći dio vremena posvećen poslu. Kad smo slobodni love se lignje, neki od nas se bave i sportom, prvenstveno trčanjem. Ja sam inače maratonac, pa pauze koristim za treninge - kaže ovaj timunjer.

- Inače, Mauro je i strašan optimist - nadovezuje se zapovjednik Rudan.

- Rekao mi je da će do Uskrsa i od mene učiniti maratonca - objašnjava kapetan aludirajući na svoju korpulentu tjelesnu građu, uz smijeh čitave posade.

Zaboravila muža u Brestovi

Razgovor s posadom od tog trenutka odlazi u sasvim neozbiljne vode, pa se prisjećaju nekih od nezaboravnih epizoda na uvijek istom, a uvijek tako različitom putovanju između otoka i kraja.

- Svašta se tu događa. Jedna se gospođa ukrcala s autom i tek kad se iskrcala u Porozini shvatila je da je u Brestovi ostavila muža. Toliko joj je falio - priča Surdić, a netko zaključuje da je možda čovjek namjerno ostao u Porozini da se na sat vremena odmori od supruge.

- Ima i još većih bisera koji ukrcaju auto, odu na kavu u kafić u pristaništu i onda se zaborave ukrcati na trajekt na vrijeme pa se nađemo na čudu kad pristanemo na drugoj strani a vozača nigdje - kaže jedan od njegovih kolega.

Pričama se pridružuje i zapovjednik kojega je, tvrdi, od goropadne putnice jednom prilikom spasila - uniforma.

- Plovili smo na liniji Baška - Lopar, bilo je ljeto i uslijed gužve ispali smo iz voznog reda. Kašnjenje je strašno razljutilo jednu putnicu koja se okomila na mene. Na to sam joj uzvratio da ne shvaćam zašto mene napada kad nisam član posade, nego limene glazbe, te da sam i ja ljut na ove s broda zbog kašnjenja. To ju je smirilo, ali sam se do kraja putovanja morao od nje skrivati na mostu - veselo se prisjeća Rudan.

Na »Brestovi«, vidi se, vladaju izuzetno dobri međuljudski odnosi, što je, ističe njen zapovjednik, osnova uspješnog obavljanja posla na brodu.

- Kada se uspostave dobri međusobni odnosi, uz poštovanje hijerarhije i kad je posada dobro obučena te svatko zna svoj posao, onda brod prestaje biti hrpa starog željeza i dobiva dušu. Posada je ono što čini razliku između ploveće gomile željeza i broda, i onda se na takav brod u svakom trenutku može računati, bilo u svakodnevnom poslu ili u izvanrednim okolnostima - poručuje kapetan Rudan.

Izvor: www.novilist.hr

ARHIVA