Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Tko je bio na Palagruži?

Miroslav Mićanović

Grad dobrih ljudi, 1984; Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, koautor s J. Matanović, V. Bogišićem i K. Bagićem, 1988; Zid i fotograﬁje kraja, 1989; More i prašina, graﬁčko-pjesnička mapa, s graﬁčarkom V. Zelenko, 1991; Zib, 1998; 2001; Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, dvojezično hrvatsko-francusko izdanje, izbor iz poezije, s B. Čegecom, I. Prtenjačom, 2002, 2003; Trajekt, 2004; Tri krokodila, s B. Čegecom, S. Karuzom, 2005; Zapadni kolodvor, Zagreb, 2006.

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na slovenski, ukrajinski, litavski, mađarski, poljski, francuski, španjolski, njemački i engleski. Sastavio s H. Pejakovićem izbor iz suvremenoga hrvatskog pjesništva "Les jeunes Croates" (Migrations, Pariz, 1989), s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995), uredio s R. Simićem izbor "Mlada hrvatska poezija" (Apokalipsa, Ljubljana, 2000). Tekstom "Čovjek koji je obitelji nosio kruh" sudionik projekta "Posao dvanaestorice, romani u nestajanju" (Quorum, Zagreb, 1998). Pjesma "Job" objavljena je kao zaseban graﬁ čki list u dvojezičnom izdanju, u prijevodu D. Karamana na njemački i s graﬁ kom M. Vejzovića. Tijekom 2001 - 2003. godine objavljivao u subotnjem kulturnom prilogu Jutarnjeg lista kolumnu Jednosmjerna ulica. Dobitnik nagrada "Duhovno hrašće" 2002. za knjigu pjesama Zib i "Fran Galović" 2004. za knjigu priča Trajekt. Tijekom 2004/2005. pisao kritičarsku kolumnu Utjeha kaosa u Vjesniku. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum a sada radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje.

mirogoj
na blagom mirogojskom usponu govorim ženi uz mene kako je jesen kako je jesen kako je jesen i blago zadihani stižemo prema vrhu. ljepota je u budućem toplom krevetu, kuhanom vinu, tijelu, dio se toga spajanja odvija već u našim koracima i riječima, ali kao što postoji sjena sjećanja ili napuštanje i odlazak, tako je s lijeve strane moga oka uščuvana slika puhača stakla u bolničkom dvorištu, koji se odmaraju i puše pored radoznalih plućnih bolesnika u šarenim pidžamama

/ujedan/

Pas Ivana Rogića Nehajeva
Vozimo se prema vrhu Heinzlove i
suton je, siv i ziman, vrijeme neodređeno,
kolona ispred spora i s puno bijesa.
Nisam nešto poznat kao osobito
oprezan čovjek, ali podižem glavu i
gledam naprijed čvrsto držeći volan,
jer djeca su iza mene i repertoar je
razveden i bogat, od šutnje moje
žene do njihove gladi, od zajedničkog
nezadovoljstva i očekivanja.
Hoću reći sva je prilika
za ozbiljnost i ne propuštam takvu šansu:
gledam naprijed i oprezno vozim. Ali
svu rutinu naruši prizor ispred mene.
Poslije prvog semafora i skretanja na
glavnu auto-cestu, s njezine lijeve i desne strane,
horda pasa, izmučeni, sivi, zapušteni
okupljeni oko praznine što se jedva nazire
u pozadini, zalijeću se jedni u druge i laju.
Ne znaš je li riječ o igri, obijesti ili borbi
na život i smrt. I što bi se sve moglo dogoditi:
što ako napuste opasni rub pločnika
i sjure se s obje strane travnjaka na asfalt, prema
nama. Nestvarna je ravnodušnost radnika
na benzinskoj, valjda već znaju o čemu se
radi, možda to danima i noćima gledaju
i ne obaziru se ni na što oko sebe misleći samo
o benzinu, pljačkašima i njihovim pištoljima
i puškama.
Pažljiv sam, vrlo pažljiv i prestajem govoriti
sam sa sobom. Upirući pogled u polumrak,
pojačavajući svjetla, osjetim slabost i drhtanje,
ne smijem reći nesigurnost, zabrinutost ili strah,
ugledam psa koji se izdvaja i počinje trčati s
jedne na drugu stranu, kao da je izgubio svoj čopor,
kao da ne pripada nikome, kao da je neodlučan
ili možda ranjen. Ta se zvijer od psa zalijeće sad na
jednu ili sad na drugu stranu i negdje napola ili već
pri kraju odustane i vrati se. Ostaje sam na auto-cesti
ne obazirući se na sviranje, blicanje, ili valjda
već unezvjeren od svega toga hita prema nekoj
svojoj izgubljenoj divljini. Što se događa? Ne znam.
Mogao bi to biti pas Ivana Rogića Nehajeva,
pomislim, jer znao sam ih tu viđati kako predvečer
uredno, s koraka na korak, hodaju zajedno.
Osamljeni, napušteni, zatvoreni, zadovoljni? Ne znam.
Ali ne nije, nemoguće, kažem na glas, nije to pas
Ivana Rogića Nehajeva. I krenemo nekako dalje,
sve se smiri, pas i oba čopora nestanu u svom
mraku i mi nastavimo voziti pod škrtim noćnim
svjetlima, u svoje stanove, u svoje kuće,
u svoje šume, u svoju divljinu, u svoju samoću.
Ali nikako me ne napušta
slika psa i ta neodređenost njegova bježanja i trka.
Što je on htio i što je tražio? I zašto sam samo pomislio
da bi to mogao biti pas Ivana Rogića Nehajeva?

/uništa/

Poezija
Čitam u pjesmi norveškog pjesnika kako netko taman vesla i usprkos vlastitom nesporazumu sa strofama i poznatim prizorima vidim i slušam cijelu noć tog veslača iz pjesme.

Mona Lisa
Trajekti u prijevozu imaju pravo na vrijeme, na sporost koja može prerasti u vječnost, što znači da je njihova putanja vjerojatno dio lučkog ili kapetanijskog plana. Eto kako možeš misliti o onome što ne znaš. Trajekti različitih oblika i veličina smiju biti obilježeni i ponekim crtežom, osim što na njihovu glomaznom truplu piše njihovo ime broj. Eto kako možeš misliti o onome što plutajući prolazi bešumno jednog jutra, kao na filmu ili u metafizici koja još ne zna za vječni osmijeh Mona Lise. Ukratko, upravo prolazi takav trajekt s njezinim likom i osmijehom, ali oči su ti zatvorene i usne suhe dok se ljubiš sa ženom, prvi put: jedanput ili više puta i zauvijek.