Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Predvorje riječnog raja

Volim Skradin, volim se vezati u ACI-jevoj marini na rubu gradića što se, nakon što kroz Kanal Sv. Josipa preko Prokljana provučem ispod mosta kojim Dalmatinom u oba smjera zuje automobili, otvara ko kapelica mira, Još kojih pola sata i zagrlit ću se sa Krkom, krškom rijekom koja se kod Skradina ostavljajući iza sebe Roški slap i Skradinski buk pitomo predaje Jadranu. U tom dijelu Krke plove samo brodice nacionalnog parka pa na tom mjestu prestajem biti mornarom, a od zgode do zgode, pretvorim se u biciklistu ili - kad nema gužve - joggera.
Znajući to, zadnje milje od ulaska u Kanal sv. Ante pred Šibenikom do Skradina plovim u nekoj tihoj meditaciji pokušavajući uhvatiti onaj trenutak gdje slano postoje slatko i gdje se slatko predaje slanom, gdje se Krka uvlači pod Jadran. Kanal Svetog Ante je za „reći istinu" pravo ušće Krke. Bilo je to u dalekoj povijesti Zemlje, danas je ono potopljeno morem, znanstvenim jezikom reklo bi se esutuarij. To područje je tek odnedavna s obje svoje obale dostupno dobronamjernicima.
Šibenčani mi kažu da je zadnje slano kupanje prije ulaska u Kanal Svetog Ante moguće na Jadriji, nekad malom otočiću Sveti Andrija (odatle joj ime) na samom ulasku u carstvo boćate vode. Jadrija je kupalište prevlakom spojeno sa kopnom koje je s vremenom postalo vikendaško naselje, ali je još uvijek zadržalo ozračje građanskog banjališta s početka 20. stoljeća. Svjedoče o tom vremenu izbetonirani pristupi, nizanka ruševnih kabina čija se šarena vrata vide još s punta Zlarina i Prvića...
Tu se okupam se i onako mokar, guštam osjećajući kako mi sunce na leđima sušeći kapljice stvara tanki fil od soli. Dva-tri dana, koliko moji pohodi Krki znaju trajati, soli sigurno neće biti. Dok vezan na molu kraj kupališta gledam brodice koje jure prema Skradinu žao mi je što neki, pogotovo oni koji su na motornjacima, od brzine neće ni vidjeti Kanal kojim prolaze.
Ulaz u kanal čuva svjetionik, podignuli su ga 1872. Austrijanci, a stara lanterna služi i kao semafor: kad iz kanala izlaze veliki brodovi signalom s Jadrije zabranjuje se uplovljavanje u Kanal, nešto više do 2000 metara dugačkom i potopljenom riječnom ušću.
Na južnoj strani nasuprot lanterni uzdiže se snažni simbol povijesnog značaja grada. Riječ je o tvrđavi sv. Nikole, remek djelu venecijanske fortifikacijske umjetnosti i jednoj od najznačajnijih takvih građevina na Jadranu. Tvrđava je sa svih strana okružena morem, a s kopnom je spaja tanka prevlaka. Sagrađena je na otočiću Ljuljevcu na kojem je već postojao benediktinski samostan i crkvica posvećena sv. Nikoli a povod gradnji je bilo tursko osvajanje Skradina 1522. godine što je izravno ugrozilo Šibenik.
Nakon proglašenja hrvatske samostalnosti kanal je u cijelosti demilitariziran, a danas ga krasi šetnica proslavljenog arhitekta Nikole Bašića. Nažalost tvrđava još uvijek čeka da je se osmisli i s vodičima učini prvorazrednom atrakcijom, pa se nautičari, koji mogu sidriti u uvali Škar, uglavnom sami upute u obilazak.
Na početku kanala u sklopu šetnice uređena je plaža, tu tek koji kojih stotinjak metara od mjesta gdje sam se okupao na Jadriji plivam u potpuno drugačijoj vodi. Već tu se osjeća struju zapadnoga smjera, ljeti teče brzinom od 2 čvora, a zimi zbog kiša zabrza i do 3 čvora. I dno je drugačije, obraslo je travama, a okus je, što bi Šibenčani, bljutav kao da vas priprema na preobrazbu koja vas čeka u Prokljanskom jezera, što se otvara koju milju dalje kad iz kanala uđemo u šibenski zaljev i krenemo prema Skradinu. Uvijek nanovo uživam u tom prvom susretu s Krkom koji se zbiva pred ostacima JNA vojarne. Nažalost nitko se još nije sjetio staviti oznaku da je upravo u njoj Vinko Brešan snimio svoju uspješnicu „Kako je počeo rat na mom otoku".
Šetnica prati liniju obale i vodi do dvaju vidikovaca što se uzdižu iznad brda Lobor. To je najviša točka s obje strane kanala pa s vidikovaca na koju god da se stranu okrenete puca spektakularan pogled: prema otocima, na stranu Vodica ili Zablaća ili na panorami Šibenika.
U podnožju stjenovitog Lobora ponovo se susreću davna i nova prošlost. Kroz brdo je Kraljevina Jugoslavija započela, a okupatori dovršili morski prolaz za sklanjanje brodova dug nekoliko stotina metara, u Šibeniku ga zovu Hitlerove oči. Tek malo niže, nalazi se stara je spilja u kojoj je bila pustinjačka crkvica Sv. Ante, po kojoj je kanal i dobio ime. Gotovo da nema vojske koja crkvicu u spilji nije devastirala, kip sveca odnesen je za talijanske okupacije. I pustinjačku špilju čeka ozbiljna rekonstrukcija i zaštita. Šetnjica južnom obalom završava kod Vile moj mir, koju je na mjestu sučelice gradu početkom 20. stoljeća sagradio lokalni trgovac, a nakon rata zgrada bila je povremena rezidencija dr. Ivana Ribara. Sada je adaptirana i u privatnom je posjedu.

Kod vile Moj mir već smo na kraju Kanala i ulazimo u Šibenski zaljev. Izvježbanije oko će na obje strane razaznati ruševine starih kula (Burnji i Južni Turanj), koje su sazidane u 16. stoljeću. Na tom je mjestu bila zadnja zaštita ulaza u luku, nekada je s jedne strane tjesnaca do druge bio postavljen željezni lanac koji je priječio ulaz u luku neprijateljskim brodovima.
Ovaj put samo s mora divit ću se gradu i kupoli po meni najljepše katedrale Dalmacije one Sv. Jakova, što ju je započeo Juraj Dalmatinac, a čije je gradnja trajala 100 godina!
Od luke ispod Šibenskog mosta koji paja klisure dvije obale ulazimo sve dublje prema Prokljanu. Koju milju dalje u rukavcu krije se Zaton, jedno od onih ubavih dalmatinskih mjesta za koje misliš da im čak ni globalizacija ne može nauditi.
Ali, ovaj put okrećem u kanal Svetoga Josipa još koja milja, eno mosta, eno i Skradina.

JOSIP ANTIĆ, rođen je u Šibeniku, pa mu šibenski zaljev prvo more u kojem je zaplovio. Kao novinar radio je brojnim hrvatskim dnevnicima, tjednicma i portalima, izvještavao je iz rata i mira, parlamenta i s ulica, a dobar dio godina proveo je i kao urednik. Pamti samo one tekstove i reportaže koje je objavio o moru i sa mora, družeći se sa ribarima, jedriličarima, mornarima, kalafatima i galebovima. Više od 10 godina bio je urednik nautičkog magazina.

Živi i radi u Zagrebu, plovi kad može u Jadranu.

ARHIVA