Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

OŠLJAK – 7 stanovnika i pas uživaju u miru na svom škojiću

Njih sedmero, jedan pas imena Nola i jedan otok imena Ošljak. Najstariji otočanin ima 84 a najmlađi 41 godinu. Površina otoka je samo 0,332 četvorna kilometra, a šetajući uz obalu, možete ga "zaokružiti" za 20-ak minuta.

Nemaju prodavaonicu. Nemaju ljekarnu. Nemaju liječnika. Nemaju poštu. Nemaju kanalizaciju. Nemaju automobile. Nemaju kafić. Jedini restoran radi samo tri mjeseca godišnje. Imaju obnovljenu školu, ali godinama nemaju ni jednog učenika, pa ona zjapi prazna. Otrovnih paukova i zmija nemaju, ali masline im u zadnje vrijeme slabo rađaju. Jednom tjedno, srijedom, poštar donosi poštu, a s otoka se odvozi smeće.
Imaju crkvicu Svete Marije iz 6. te mlin vjetrenjaču iz 16. stoljeća. Imaju struju, vodu, telefon i internet, a gotovo svi stanovnici prezivaju se Valčić. To je Ošljak, zvan i Lazaret, maleni otok u Zadarskom kanalu, između Zadra i Preka. Bio je prekrasan sunčan zimski dan. More se ljeskalo, valovi njihali svoj lagani ritam, a škoj zračio svojom čarolijom. Fotoreporter i novinarka bili su jedini koji su se iskrcali iz trajekta oko podneva.
- Veze s kopnom zapravo su nam vrlo dobre. Imamo veze četiri puta dnevno do Zadra, tijekom cijele godine. Nisu prilagođene radnom vremenu jer zaposlenih i nemamo. Na školju 365 dana živi njih sedmero, a prosjek im je oko 73 godine.
- Dosta smo raseljeni jer u Zadru živi 60-ak obitelji, u Zagrebu 40-ak, u Australiji, Kanadi, Njemačkoj i SAD-u po pet-šest. Nemamo puno iznajmljivača, ali svejedno broj ljudi na otoku ljeti bude 20 puta veći. Dnevno nam otokom prodefilira 250-300 ljudi jer smo postali kao neko izletište. Zabranjeno je i sidrenje, ali nam jedrilice ljeti znaju baciti sidro, pa kad ih povuče kurenat (morska struja, op.a.) ili mareta, počupaju sve kabele i cijevi s dna. Dok se to sanira, mi budemo 20 dana bez vode. Zadnji put se to dogodilo preklani. Ali najviše nam nedostaje pameti - kazao nam je domaćin Mladen Valčić (51), "domorodac" koji sebe naziva "vikendašem prima Zadru".
On je sa svojom labradoricom Nolom (3) od ponedjeljka do petka na Ošljaku, gdje radi kao komunalac, a vikende provodi s obitelji u Zadru jer ne može izdržati bez unučice.
- Moj je posao na pola radnog vremena. Kosim travu, obrezujem grane i činim ‘zelene tunele'. Prođem dnevno tri kilometra škrapa, pokupim naplavine, odnosno smeće koje doplovi morem. Do prije četiri godine svojim sam kaićem odvozio smeće, ali sada dolazi Čistoća jednom tjedno. Imam 40-ak stabala maslina, a u deset godina nisam ubra 400 kila. Svećenik dođe dvaput godišnje, kad je blagoslov kuća i na Veliku Gospu kad je blagdan. Ljudi koji žele idu na misu svojim brodovima na obližnji Školjić, na kojem je fratarski samostan - priča nam Mladen. Pitamo ga zašto je onda uopće na škoju.

"Nađe se koji specijalac koji dođe autom"
- Zato što se tu tišina može čuti! Volim prirodu i suživim se s njom, odmaram dušu. Samo u 50 kvadrata mog vrta je 65 vrsta biljaka, od kojih svega pet nije ljekovito ili jestivo. Malo je danas mjesta na kojima možeš kuću ostaviti otključanu. Automobilom ne možeš na otok jer cesta nema, a kalete su uske. Može proći jedino trokolica kad nekome trajektom dođe namještaj za kuću. Ipak, nađe se specijalaca koji dođu autom pa ga ostave parkiranog na rivi. Ne mogu nam doći ni radni strojevi. Sagraditi kuću je živa muka jer se sve, uključujući građevinski materijal, mora dovesti brodom. Što se sagradilo, sagradilo se i tu više nitko ne zida, a nema ni mjesta. Tu ja nađem svoj mir , ali me ipak uspije uznemiriti što vidim i čujem na televiziji ili radiju jer situacija u zemlji nam je tragedija teška. Pa se opet uživim u prirodu, što se kod nas još, nasreću, može. Sva sreća da Lazaret nema pješčanih plaža, pa ljeti nije mravinjak - dodaje Valčić.
Prošetali smo kaletama malog otoka čije je jedino i najveće brdo visoko 85 metara, a s njegovih padina miriše mediteransko raslinje - borovi, čempresi i masline - pritisnute otočnim prigovaranjem da daju slabo ulja posljednjih godina. U masliniku sa škarama u ruci među grančicama koje su odrezane odskakale uokolo, zatekli smo čovjeka koji je jedva dočekao mirovinu prije deset godina. Da bi mogao vratiti se škoju i raditi baš to.

"A što ću?! Srce me jednostavno vuklo tu"
- Slabo su rodile, ali volim se baviti maslinarstvom. Samo da me ništa ne boli i da je lijepo vrijeme. Srce me stalno vuklo nazad na otok otkad smo zbog očeva posla otišli kao djeca 50-ih godina. A onaj tko dolazi na otok mora biti spreman da će sve biti malo teže. I, naravno, skuplje, jer sve treba dovesti morem. Ali vrijedi - kaže nam Denis Valčić (70), kojeg smo zatekli u polju dok je škarama orezivao masline. Njegova supruga Branka (64) još radi, ali ne puno radno vrijeme nego nekoliko puta tjedno nadgleda posao u ljekarnama u Preku i Zadru, u kojima im rade djeca. Zanimljivo je da su oboje živjeli u Zadru, ali se zaljubili na otoku, kamo su dolazili u posjet rodbini. Oboje su Valčići, pa nisu ni trebali mijenjati prezime. Zaključili su da ni opcija Valčić-Valčić nema pretjeranog smisla.

"Kao djeca morali smo veslati u školu"
Mještani nam kažu da nisu pretjerano složni te da je dalmatinski temperament došao do izražaja otkad se imovina krenula dijeliti potomcima. No jedna obitelj svim se silama trudi ostati na otoku. Riječ je o Nicholasu Valčiću (50) iz kalifornijske dijaspore, koji je odlučio ostati živjeti na otoku sa suprugom Caitlin (25) ali još nemaju vizu, pa svaka tri mjeseca moraju ići izvan zemlje.
- Mi smo vam digitalni nomadi. Radimo preko interneta i uživamo u otoku. Znao sam gubiti po tri sata u prometu na putu do posla i natrag, a većeg besmisla od toga nema. Nije nam ni sekunde dosadno, još samo trebamo kupiti neki brod - kaže Nicholas za 24sata.

Njihov sumještanin Ivan, pogodit ćete, Valčić (74), svako jutro brodicom odlazi po spizu i novine u Preko na Ugljanu, i to, kako ističe, baš po 24sata. Pretplata ne dolazi u obzir budući da poštar stiže jedanput tjedno na Ošljak.
- Imali smo četiri razreda osnovne škole, a nakon toga išli smo na Ugljan. Svaki dan smo na vesla mi djeca, bez pratnje odraslih, plovili u Preko u školu. Smočili bismo se, ali nikad nismo kasnili - kaže Ivan, a Gordan Valčić (70) dodaje da njemu nedostaje jedino unuk u Zagrebu.
- Živio sam tamo 40 godina i, kad se sjetim onog smoga i odleđivanja automobila u zimska jutra, uf, uf... Ili onog snijega što bi pao preko leda pa nisi ni znao da se kliže... Padao sam uglavnom na leđa - kaže nam Valčić smijući se na terasi okupanoj suncem ispod bora, pokraj mora, blizu galebova, baš kao u pjesmi.

Izvor: www.otoci.eu

ARHIVA