Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Betine ipak idu u Crnu Goru

Ovo nije trebala biti priča sa sretnim krajem. Trebala je to biti klasična priča iz Apsurdistana, države koja, svakodnevni smo joj svjedoci, ima sve što prava država i inače ima, tu su i granice, vlada, predsjednički avion, policija, vojska, himna, zastava, nogometna liga, ma svega osim zdravoga razuma u njoj ima.
Trebala je to biti priča nakon koje ćete poželjeti da ste ste se rodili negdje drugdje. Recimo u zemlji u kojoj Milivoj Bubić, neka se glavni lik tako zove, može nesmetano napraviti brod, prodati ga, te ga uz pljesak vlastitih radnika - jer Milivoj Bubić ne samo da zapošljava radnike nego im jednom mjesečno isplaćuje i novac za obavljeni posao - izvesti u drugu zemlju.
I bila bi to klasična priča iz Apsurdistana da se u radnju nisu umiješali novinari. Pa kad su oni - u Apsurdistanu, naime, još uvijek izlaze novine - počeli uokolo nazivati i raspitivati se kako je moguće da smo došli u situaciju da je poduzetniku nemoguće obaviti izvoz svoje u muci proizvedene robe, problem se riješio. Sam od sebe, kao da ga nije ni bilo.
Milivoj Bubić jučer se probudio kao sretan čovjek. Napravio je brod - dva broda! - prodao ih, te ih, uz pljesak vlastitih radnika, krenuo dostaviti kupcu u Crnu Goru. A onda, i prije negoli je odzvonilo podne, Milivoj Bubić se pretvorio u najjadnije čeljade na zemlji. Jad je to koji nije teško zamisliti: napravio je brod - dva broda! - prodao ih, a onda ih nije mogao dostaviti kupcu u susjednoj zemlji. Sve je pokušavao, ali nikako nije išlo.
Niti su mu dali da morskim putem dođe do Crne Gore, niti su mu znali reći kako će cestovne brklje pokraj Neuma prijeći. Pa je, onda, očajan poput prosječnog apsurdistanskog očajnika, nazvao redakciju "Slobodne".

- Ljudi, pomagajte, ako mi vi ne pomognete, onda ne znam tko će.
- Pomalo, gospodine Bubiću, smirite se, što se događa?
- Ništa! U tome i jest problem.
- Kako mislite, ništa?!
- Događa se Hrvatska!
- ?!
- Što se čudite. Pogledajte malo oko sebe, pa će vam sve biti jasno.

Potom je krenula priča. Bubić je, za one koji ga ne znaju, mali brodograditelj. Ima tome nešto više od godinu dana da se dao u brodogradnju. Kad su svi iz te branše počeli bježati, ovaj se Solinjanin, vlasnik punionica za autoplin, bacio u more. I to na glavu. Ispunila mu se, kazao je u jednom razgovoru, životna želja. A volio bi, dodao je poslije, da nije. Što bi mu, uostalom, falilo da je umjesto o gradnji brodova, na primjer, snivao o sadnji maslina. Još bi od države i poticaj dobio. A ne, svjedoči nam, nogu u stražnjicu.
Na nedavnome sajmu u hotelu "Le Meridien Lav", njegove dvije brodice, ribarica betina 700 R i gliser astral 765, bile su posebna atrakcija. I golim okom bilo je vidljivo da je Bubić napravio dobar posao. I da kupaca neće manjkati.
- Istina, prodaja je dobro krenula, tržište se, nakon što ga je bivša vlada skoro dokrajčila uvođenjem famoznih trošarina, počelo buditi. No, kad vidim što mi se sada događa, i kad mi bez ikakva razloga nije dopušteno izvesti dva broda ukupne vrijednosti milijun kuna, onda mi se čini da nam kao društvu stvarno nema spasa. Kako koja vlast dođe, tako nam je sve gore - kukao je oko objeda Bubić.
- I, što ćete sada?
- Ne isplati se živcirati, treba čuvati zdravlje. Zatvorit ću fino pogon, petnaest ljudi poslati na ulicu, pa ću, kao i drugi, iznajmiti brodicu i poći na kupanje.
Zapelo je, objašnjavao je Bubić, a već je i trinaesti sat otkucavao, odmah u startu, na splitskoj Lučkoj kapetaniji.
Došao je po probne tablice kako bi svoje dvije "sedmice" morskim putem isporučio u najbliže susjedstvo, a dobio je odbijenicu. Ničim objašnjenu.
- Kako to mislite, nisu vam htjeli dati tablice?
- E, tako, nisu htjeli. Pitao sam ih kako onda Talijani dolaze na Croatia Boat Show i svi redom imaju probne tablice, a oni ni riječi.
- Ni riječi?!
- Ni riječi.
- Što ste onda učinili?
- Otišao sam na Carinu. Da vidim što mi je činiti s kopnenim prijevozom.
- I?
- I, ništa. Rekli su mi da ne znaju kako ću Neum proći.
- Pa, tko će znati, ako oni neće?!
- To sam ih i ja pitao?
- I?
- I, ništa.
- Ne znaju?!
- Ne znaju.
- Što ste onda učinili?
- Onda sam nazvao vas.

Tako govori Milivoj Bubić. Glavni lik iz priče koja nije trebala imati sretan kraj. I ne bi ga imala da se Bubić nije sjetio novinara. Sve je, naime, legalno radio. Napravio je brod - dva! - prodao ih, te ih poželio izvesti. A kad je u tome bio spriječen - jer u Apsurdistanu izvoza ima za izvoz, pa se o jednome brodiću, dobro, o dva brodića, i ne vodi posebna briga - stvar je riješila dobra, stara prijetnja pozivanjem novinara.
Odjednom su se, a bližilo se vrijeme večeri, u Lučkoj kapetaniji sjetili kako Bubić može na probnim tablicama ploviti do Crne Gore, a sve što je prethodilo toj dozvoli - Bubićevo buđenje s osmijehom na licu, pa postupno pomračenje njegova uma - proglašeno je, zar ste očekivali da će biti drukčije, nesporazumom.