Sv. Grgur/otok Sveti Grgur Sveti Grgur

Njegova površina je 6,37 km², a dužina obalne crte iznosi 14,528 km. Najviši vrh Grgura je 232m visoki zaobljeni Štandarac na sredini otoka, a oko njega su malo niži i oštri vrhovi Jesenić 224m, Velibrig 218m, Galenica 202m itd. Najsjevernija točka Grgura je stjenoviti rt Kosaća, a najzapadnija niski plosnati rt Plitvac i na istoku oštri stjenoviti rt Tanka punta. Od velebitske obale je udaljen oko 6 km, gdje ga od kopna odvaja Velebitski kanal. Južne i zapadne obale Grgura su uglavnom niske i položito-kamenite s više šljunkovitih uvala prikladnih za kupače, a na jugoistoku nasuprot Golog otoka su dublje šljunkovite uvale Smokova i Banja. Jedino je na sjeveroistočnoj strani niz klisurastih odsjeka 'Veli Brig' visokih do 180m i dužine oko 2km, koji na istoku završavaju strmim klisurastim otočićem Zaglav, a iza njega je uvala Šorga s obalnom špiljom na kraju.

Osim klisurastih sjevernih padina na kojima raste rijetka endemska flora, najveći dio otoka je gusto zarastao tvrdolisnom makijom i to je na Jadranu najsjeverniji zimzeleni otok mediteranskog izgleda. Danas je nenastanjen, jer je zbog sušne meditaranske klime i kamenite kraške podloge, cijeli otok bezvodan i jedina opskrba vodom je iz par kišnih cisterna. U sjeverozapadnoj uvali Sv. Grgur ima ruševnih zgrada i lučko pristanište Porat, a duž flišne obale je sitna pješčana plaža Melna. Do 17.st. se ovaj otok po obilju šume zvao Drivenik, a nakon toga postaje Šagargur (= domaći čakavski naziv iz susjednog Lopara i Baške), ali je u komunističkoj Jugoslaviji taj naziv administrativno štokaviziran u "ostrvo Grgur". Kako je to protivno međunarodnim konvencijama izvorne toponimije, sada je vraćeno izvorno ime (Sv. Grgur), dok je stariji naziv Drivenik neprikladan jer je već stoljećima napušten, a sličan je i otoku Drvenik kod Trogira pa može izazvati zabune.

Među otocima Senjskog arhipelaga Sv. Grgur ima razmjerno najblaži reljef i najmanje vjetrovitu klimu, jer je višim i dužim grebenom susjednog Prvića dijelom zaklonjen od izravnih udara Senjske bure. Zato je zaštićena južna padina Sv.Grgura uglavnom obrasla tvrdolisnim šumama i makijama Quercetalia ilicis. Reljef se većinom sastoji od zaobljenih brežuljaka i položitih obronaka, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosaća do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrig visine do 180 m. Ove klisurine na grebenastom vrhu Ćelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a niže su izbušene brojnim špiljama i klancima Velotocylo, Malotocylo i dr. Drugi su vrhovi prama sredini otoka: najviši zaobljeni Štandarac (232 m), od kojega se južnije odvajaju brdske kose Jesenyć (228 m) i Galenyca (202 m), te drugi niži od 200 m. Veći dio otoka je od krednog vapnenca, osim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su numulitni vapnenci i breče.

Sv. Grgur je kroz povijest uglavnom bio nenaseljen, osim nakon II. svj. rata kada je u najvećoj uvali na zapadu izgrađen ženski kazneni logor, koji je napušten šezdesetih godina pa su preostale samo ruševine kuća i oko njih podiv ljali nasadi npr. Pinus brutia, Cupressus sempervirens, Ail anthus altissima, Opuntia compressa i dr. Sv.Grgur je bio poznat i na srednjovjekovnim kartama gdje je zapisan pod bizantskim imenom Arta, pa pod Venecijom kao San Gregorio, ili kao slavenski "Drivenik" zbog šumskog pokrova. Od najranijih vremena, Rabljani su ljeti dovodili na Sv. Grgur na ispašu ovce. Ranije se na otoku kopao boksit, a u novije doba je taj otok iznajmljen kao lovište jelena lopatara.

Do 17.st. se taj otok po obilju šume zvao Drivenik i nakon toga postaje Sv. Grgur, a lokalni narodni naziv je Šagargur. Sv. Grgur je reljefno, klimatski i ekološko-vegetacijski bitno različit od Prvića i Gologa, a puno sličniji južnijem Rabu kojega je po reljefu i vegetaciji umanjena kopija: Ima puno blaži reljef i manje vjetrovitu klimu, jer je višim grebenom Prvića donekle zaštićen od izravnog udara Senjske bure. Zato su tu zaklonjene južne i zapadne padine uglavnom obrasle klimaksom tvrdolisnih šuma i makija Quercetalia ilicis Br.Bl., dok eolska vegetacija na Grguru pokriva tek manje plohe najvišeg vrha i sjevernog rta. Glavni su reljef tu zaobljeni brežuljci i položiti obronci, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosača do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrig visine do 180m. Ove klisure u grebenastom vrhu Čelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a dolje su izbušene brojnim špiljama i klancima Velotocylo, Malotocylo i dr. Glavni su vrhovi na sredini otoka: najviši je zaobljeni Štandarac (232m), od kojega se zvjezdasto šire brdske kose Jesenyć (228m), Galenyca (202m) i druge niže od 200m. Veći dio Sv. Grgura je od krednog vapnenca, osim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su mladje trošne breče i numulitni vapnenci.

Prva istraživanja ovdašnje flore je započeo Morton(1915), koji za Sv.Grgur navodi samo 63 vaskularne vrste, a Lovrić & al. (1989) daju provizorni prikaz zonacije i flornih elemenata. Dosadašnjim istraživanjima je tu nađeno tek 187 vrsta bilja, pa je flora šumovitog Sv.Gargura ipak puno siromašnija od golog krasa na susjednom Parviću i Golom otoku, premda je Sv.Grgur fizionomski najzeleniji s bujnom ali dosta jednoličnom vegetacijom. Tu je posebno izraženo siromaštvo endema, jer su uglavnom nazočne općepoznate sredozemne vrste i širi jadranski poluendemi, dok je malo kvarnerskih i posebnih stenoendema Senjskog arhipelaga, uglavnom samo na burnim sjevernim strminama: Allium horvatii, Asperula dalmatica, Drypis jacquiniana, Peltaria crassifolia, Phyllitis hybrida i Plantago wulfenii. Zbog nižeg grebena i slabije bure tu visinske dinarske vrste izostaju, a od južnijih termomediteranskih kserofita su ovdje značajni na sjevernoj granici Myrtus communis, Pistacia lentiscus, Rhamnus alaternus, Smilax mauretanica, Rubia aucheri, Arisarum vulgare i sl. Osim obilja sredozemnih šumskih pjevica, ostala je avifauna grabljivica i obalnih ptica tu razmjerno siromašnija od susjednih otoka, npr. gnjezdarice Corvus corax, Falco naumanni, Apus melba, Phalacrocorax aristotelis itd.

Stoga je Sv.Grgur ekološko-vegetacijski bitno različit od Prvića i Golog te je puno sličniji južnijem Rabu kojega je to po reljefu i vegetaciji umanjena kopija. Zbog niskog reljefa i slabijih vjetrova je tu i siromašnija zonacija samo s dva pojasa: najveći dio otoka je u poluzimzelenom eumediteranu, a na nižoj južnoj padini je uži termomediteran kojemu je na Sv. Grguru najsjevernije nalazište u Sredozemlju. Na južnim i jugozapadnim obroncima je skoro do vrha raširen tvrdolisni klimaks Orno-Quercetum ilicis, a u vlažnijim zaklonjenim vododerinama pridolaze i više lovorne pramakije Lauro-Quercetum ilicis osobito na jugozapadu uz uvale Jurahna i Podstan. Na južnim flišnim enklavama se nalazi termoacidna makija Erico-Quecetum ilicis i zamjenske garige Cisto-Ericetum arboreae. Na degradiranim kraškim obroncima najviše na zapadu iznad logora su u zavjetrini trnjaci Paliuretum s.l. i na vjetrovitim padinama Brachypodio-Juniperetum oxycedri. U nižem i toplijem priobalju južne i jugoistočne padine do 60m je uži pojas termomediteranske tvrdolisne makije Myrto-Pistacietum lentisci, a u uvalicama obalni grmljaci Vitici-Tamaricetum dalmaticae.

Na ogoljelim sjeverozapadnim i sjeveroistočnim padinama i najvišim vrhovima pretežu sušni sredozemni travnjaci, a najčešći tip je s kaduljom Stipo-Salvietum officinalis, pa u zavjetrinama, ponikvama i uvalama Asphodelo-Chrysopogonetum i na jačim vjetrometinama Brachypodio-Stipetum bromoidis, a oko napuštenog logora i ovčjih torova su bodljikavci Scolymo-Marrubietum. Samo na olujnom tjemenu najvišeg vrha Štandarac su stepski travnjaci Festucetum illyricae-valesiacae, a u zavjetrinama i ponikvama Festuco-Koelerietum splendentis. U nižem priobalju oko olujnog istočnog rta Smokova i sjevernog rta Kosaća su vjetrovne stepe Helichryso-Artemisietum, pa presoljene obalne kamenjare Artemisio-Salsoletum i uz more lišajska kamena pustinja Verrucarion adriaticae. Na južnoj strani toplijeg zapadnog rta Plitvac je posebni najtermofilniji travnjak Narcisso-Asphodeletum microcarpi, pa na izloženim kamenitim obalama Plantagini-Limonietum cancellati, a u šljunkovitim uvalama Euphorbio-Glaucietum flavi i slanuše Juncetum maritimi-acuti. Sjeverni klisurasti odsjeci Velibrig sadrže na strmim stijenama endeme Campanulo-Centaureetum dalmaticae, na policama Dauco-Silenetum, pa na točilima Drypidetum jacquinianae, pa u gornjim špiljama Eucladio-Adiantetum, a u donjima uz more Eucladio-Phyllitidetum.

Izvor: www.wikiinfo.org

Sveti Grgur info