• hr
  • en
  • de
  • it

Svi bi voljeli živjeti na svjetioniku, a odustanu s prvom jesenjom kišom

Stotinu i osamdeset i tri stepenice. To je dnevna ruta Zvonimira Škvorčevića - od podnožja do vrha najvećeg i jednog od najljepših svjetionika na Jadranu. Svjetionik Veli Rat smješten je na sjeverozapadnom vrhu Dugog Otoka, u sjevernodalmatinskom arhipelagu, u Hrvatskoj. Četrdeset i dva metra visok, okružen je šumom, malim vrtom, crkvicom posvećenom sv. Nikoli i veličanstvenim plavim morem preko kojeg se, za vedrog dana, vide obrisi Italije. Zvonimir je svjetioničar 24 godine. Odrastao je u Slavoniji i nije vidio more do svoje 25. godine.
"Kao tinejdžer počeo sam sanjariti o životu u prirodi, o maloj kući, ženi, djeci... Zgrabio sam prvu priliku koja mi se pružila", kaže „Zvone lanternista", kako ga domaći zovu.
Stil života koji je privukao Zvonimira prije četvrt stoljeća još uvijek ima mnoge draži, i za otočane i za milijune turista koji dolaze u Hrvatsku svake godine. Otoci nude netaknutu prirodu, sunce, morski zrak i miran ritam života. No otočne zajednice se suočavaju s velikim izazovima - njihove populacije stare i njihova udaljenost rijetko ih čini privlačnima mladim ljudima koji u njima sve manje i manje vide mjesto na kojem bi se trajno smjestili.
Zvonimir živi u podnožju svjetionika sa suprugom Danijelom i dva mala sina. Osim o svjetioniku, brine se i o vrtu i obližnjem polju maslina. Unatoč tome što je okorjeli pušač, lako se penje do vrha svjetionika, usporavajući tek da pričeka zadihanu posjetiteljicu koja s njim pokušava držati korak. Hoda bos cijelo ljeto. Do kraja svibnja već je preplanuo i obučen u prugastu majicu i podrezane traperice. Ima topao osmijeh koji kao da mu ni u jednom trenutku ne silazi s lica dok priča sa sinčićima. Briga mu se čuje u glasu tek kad priča o svom najstarijem djetetu, Ivani, kćeri iz drugog braka. Ivana je ostala sa Zvonimirom nakon što su joj se roditelji rastali i pohađala je osnovnu školu u Božavi, mjestu 17 kilometara udaljenom od svjetionika. Sad je vrijeme da krene u srednju školu, što znači da se mora preseliti u Zadar, na kopno, 35 kilometara dalje.
Zvonimir i drugi stanovnici otoka žele bolje prometne veze - jeftinije i češće trajektne linije i taksi brodove koji bi omogućili većem broju ljudi da nastavi živjeti na otoku dok rade ili se školuju na kopnu.
"Kad bi barem vlasti razumjele da je izolacija naš najveći problem", kaže. "Brodski prijevoznici koji voze ljude na otok i natrag žale se da pada broj putnika - kao da ne shvaćaju da će biti samo gore ako se nešto ne promijeni".
Turizam je zasjenio poljoprivredu i ribarstvo kao nekadašnje glavne grane zanimanja na hrvatskim otocima, no on sam nije dovoljan za život ljudi cijelu godinu. Veli Rat je najpopularniji hrvatski svjetionik koji nudi smještaj turistima. Njegova dva apartmana popunjena su 36 tjedana u godini - sve dok ne zahladi.

"Svi bi oni voljeli živjeti na svjetioniku, vole život, vole prirodu... Dok traje ljeto. Misle da je zima na otoku romantična, ali obično odustanu s prvom jesenjom kišom", kaže Zvonimir.

Od ukupno 1.244 hrvatska otoka, 67 ih je naseljeno, od toga 47 cijelu godinu. Prema popisu stanovništva iz 2011. na otocima živi oko 125.000 stanovnika. Među njima je sve manje mladih. Još 1953. godine više od 26 posto onih koji žive na otocima imalo je 14 godina ili manje. Do 2011. taj postotak je iznosio manje od 13 posto. Nešto manje od četvrtine populacije Hrvatske ima 60 i više godina, a u isto vrijeme više od 30 posto otočnog stanovništva spada u ovu dobnu skupinu, prema lanjskoj analizi koju je objavio Ivo Nejašmić, profesor geografije na zagrebačkom Sveučilištu.

Trideseti lipnja u Korčuli se slavi Pola Nove godine. Zabava traje cijelu noć na ulicama i u kafićima.
„Zamisli kako tek izgleda slavlje kad se dočekuje 'prava' Nova godina'", kaže turist iz Irske prolazeći kraj maskirane i rasplesane gomile. Pa, zapravo, nema boljeg od ovoga. Slavlje 'prave' Nove godine zimi je puno skromnije i na njemu nema ni približno jednako ljudi kao ljeti. Nakon duge noći, atmosfera je tiha na brodu dok isplovljavamo iz korčulanske luke u 6 ujutro. Brod pripada Plovputu, državnoj firmi koja brine o 46 hrvatskih svjetionika. Među ostalima, na brodu su Ivo Šain i Tomislav Žuvela, obojica svjetioničari i sinovi svjetioničara. Obojica znaju da posao svjetioničara nije lak, ali zaposlenje u državnoj firmi nudi sigurnost. Nema puno takvih poslova na otoku.

Tomislav (32) putuje na Palagružu. Na tom otoku, bližem talijanskoj nego hrvatskoj obali, svjetionik je jedina naseljena zgrada. Pridružit će se svom ocu Nikoli u jednomjesečnoj smjeni. U ovo doba godine Marija, Nikolina supruga i Tomislavova majka, također je s njima na otoku. Kad se Plovputov brod približio Palagruži, manji brod sa svjetioničarom koji se sprema na put kući došao je po Tomislava. Kad se približio obali brod je ubrzao, nasukao se na žalo i putnici su se iskrcali. To je jedini način pristajanja na otok.
Smještena na stijeni stotinu metara nad morem, zgrada svjetionika je masivna, impozantna kamena građevina s četrdeset prozora zelenih okna. Izgrađena je pod austrijskom vladavinom 1875., s ciljem da pokaže moć putnicima koji se morskim putem prvi put susreću s austro-ugarskim carstvom.

„Ovdje smo, više-manje, 35 godina. Ovaj otok je postao dio mene i volim svaki njegov dio u svako doba godine", kaže Marija spremajući marendu u kuhinji svjetionika.
Došla je na Korčulu na odmor kao mlada žena, zaljubila se u svjetioničara i jednog odgojila. Život na otoku čini joj dobro. Zrači zadovoljstvom i izgleda mlađe od svojih 60 godina. Priča mirno i polako, bez nepotrebnih gesta. Njezin suprug Nikola (57) iskrcava sinove stvari i šalje natrag prazne plinske boce koristeći hidraulični sistem koji povezuje svjetionik i brod.

„Da nam ovdje nije dobro, ne bismo ostali ovako dugo", kaže. Zadovoljan je što mu je sin pošao njegovim stopama.
„Želja mu je bila da postane svjetioničar, pa zašto ne bi bio sretan? Osim toga, ovo je bolje nego drugi posao koji je imao na umu", naglašava Nikola.
„Htio je biti pirotehničar", kaže Nikola uz osmijeh olakšanja.
„Imao sam sreće jer mi je obitelj bila sa mnom većinu vremena. Kad su djeca krenula u školu, postalo je teško. Ovdje sam bio sam - dva mjeseca na svjetioniku i dva s njima. Nadoknađivali smo vrijeme preko ljeta", kaže Nikola.

„Biti svjetioničar je kao biti pomorac. Uvuče ti se pod kožu i ne možeš bez toga. I moraš voljeti more. Ako ga ne voliš, ovo nije za tebe".
Dok Tomislavova smjena tek počinje, Vojina (50) završava. Preplanuo, atletski građen i tamnoput veselo korača stazom do žala i ukrcava se na brod koji će ga vratiti na Korčulu.
Na putu natrag, brod staje na Sušcu kako bi iskrcao namirnice. Populacija otoka: pastir i dva svjetioničara. Jedan od njih je Vojin sin Ivo koji je preuzeo smjenu ranije toga dana.
„Moj sin i ja smo prvi susjedi, a skoro se i ne vidimo. Drago mi je da ima ovaj posao. Kad imaš dvoje male djece i živiš na otoku, ovo je dobar posao", kaže Vojo.
Otac i sin razmjenjuju nekoliko velikih zagrljaja i malih, skrivenih suza. Jedan drugom postavljaju pitanja i odgovaraju na njih u isto vrijeme. Riječi su jednostavne i kratke, a kontakt očima ne prestaje.

„Hej, što ima?"
„Nema baš ništa, tata..."

Ivo je najmlađi svjetioničar na Jadranu. Tek su mu 22 godine, a već ima ženu i dvije male djevojčice.

Cijeli članak sa slikama pročitaijte na popularnom portalu Lupiga - http://www.lupiga.com/vijesti/zivot-svjetionicara-svi-bi-voljeli-zivjeti-na-svjetioniku-a-odustanu-s-prvom-jesenjom-kisom