• hr
  • en
  • de
  • it

Prelijepi otok koji je Tito unazadio i spasio

 

Na otoku, koji i nije tako mali - površina mu je oko 90 četvornih kilometara, svega su tri hotela. Nema turističkih naselja, nema kampova, relativno je malo nautičkih vezova.

Kad su nas u Titovoj Jugoslaviji u školi učili o ratnoj mornarici, pa bi netko nadobudan pitao zašto nemamo velike ratne brodove, odgovor bio da to nama ne treba jer su naši otoci nosači aviona, teške krstarice, topovnjače... I doista na svim otocima prema otvorenom moru bilo je vojske, topova, bunkera, raketnih i torpednih čamaca, podmornica... k'o u priči. Napuštene kasarne i bunkeri, kilometri rovova i tunela, skloništa za manje ratne brodove - počevši od Unija i Premude sve dolje do Lastova i danas svjedoče o toj Titovoj vojnopomorskoj doktrini.
U tom nizu »vanjskih« otoka središnji i najistureniji, time i jedna od ključnih vojnostrateških točaka u to je vrijeme bio Vis. Osim što je bio dobro utvrđen i načičkan vojskom ovaj od kopna najudaljeniji veći hrvatski otok na Jadranu, bio je i zabranjen za strance. Sve do 1989. godine! A JNA ga je napustila tek krajem svibnja 1992., gotovo pola godine nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Danas je na Visu vojske jako malo, ali posljedice te višedesetljetne izoliranosti, u kojoj su čak i iseljenici (a bilo ih je ohoho) imali velikih problema za posjetiti rodbinu na otoku, još se vide, čak i za kratkog i bezbrižnog turističkog posjeta. Na otoku, koji i nije tako mali - površina mu je oko 90 četvornih kilometara, svega su tri hotela. Nema turističkih naselja, nema kampova, relativno je malo nautičkih vezova, nešto je više kreveta u privatnom smještaja, ali daleko od brojki na obali ili na kopnu bližim otocima. Odlično! Dakako, za one koji vole »Mediteran kakav je nekad bio«.
Tito je sigurno unazadio Vis, ali ga je istom i spasio od turističke izgradnje i ljetne komercijalizacije stambenih prostora. Doduše, kapitalizam i ovdje donosi svoje, već se vide primorska sela koja metastaziraju u apartmanska naselja, kao što je Rukavac, ali otok je u cjelini predivan i sačuvan od »marinizacije« i turističke betonizacije. Do kada, ne znam, ali nakon što sam obišao većinu većih jadranskih otoka, moj nedavni prvi posjet Visu bio je izuzetno pozitivan.

Predivne uvale i plaže, mirisna mediteranska vegetacija, borovi šumarci, vinogradi, dva lijepa veća mjesta - mnogi preferiraju nekoć ribarsku Komižu (imala je sedam fabrika ribe!) s falkušom, buganvilijama i utvrđenom crkvom sv. Nikole, meni je panorama Visa i njegovog zaljeva s crkvom i grobljem na poluotočiću Prirovo koji zatvara luku privlačnija... ali nećemo se prepirati.

Naš domaćin i ostali otočani s kojima smo se susretali s nama su govorili dalmatinski, a među sobom svojim govorom koji je, slušajući ga iz Istre, najsličniji labinjonskom, cokavskom. Domaćin Nikša, koji je zapravo Bura, odnosno od Burina, jer sve otočke familije imaju nadimke, je Višanin i govori po viški koji nije isti kao komiški, ali se razumiju. Razumiju se i sa stanovnicima unutrašnjosti otoka, koji opet imaju svoj govor, a ono, kao kod nas, svaka vas svoj glas. Objašnjava mi Nikša razlike i finese, od svega sam zapamtio samo da »carcik carci« - ili tako nekako cvrčak cvrči, ali ne znam je l' po viški ili komiški.

Iz Istre do Visa nije ni kratko ni jeftino. Mi smo izabrali automobilski dolazak (do Splita pa trajektom) i sedmodnevni boravak u neuglednoj, ali lijepo smještenoj kućici u uvali Parja, par kilometara od grada Visa. Uokolo malo kuća, plaža gotovo privatna, šljunak i pijesak. Već prvi pogled na duboku uvalu otkriva razloge slabe izgrađenosti: otprilike na polovici je betonirano sklonište za ratne brodove ili podmornice, a gotovo cijeli poluotok koji sa sjevera »zatvara« zaljev bio je vojna utvrda jugoarmije. Ma, već kad sam kod utvrda, Vis je i u prošlosti bio utvrđivan. Baš tu u blizini, na susjednom poluotoku je impozantni Fort George. Ime nosi po britanskom kralju, a njegovi su ga podanici i sagradili za kratkotrajne engleske vladavine otokom, tamo početkom 19. stoljeća. Danas je pretvoren u fancy bar s muzejom, galerijom i kasnonoćnim partyjima. Ako sad zabrazdim u povijest, tamo od starogrčke Isse pa preko hrvatskih vladara koji su otok prodali Mlečanima, pa onda viške pomorske bitke u 19. stoljeću, pa trgovina u kojoj je poslije Prvog svjetskog rata ipak pripao Kraljevini SHS, a ne Italiji (trampili ga za Lastovo), pa Tito i njegova špilja iz koje je komandirao partizanima od lipnja do listopada 1944., neću nikad stići do fascinantne, stijenama zatvorene uvale Stiniva, pješčanog Zaglava, Srebrne s rijetko viđenim plosnatim oblucima..., panorama s viških visova (oko 550 metara nad morem), ribe i vina.

Za jastoge i, kako Dalmatinci vele, oboritu ribu nemam para, ali friške skuše i sardele na gradele, a i marinirane drugi dan, bile su odlične. I lignje iz dubokog našeg domaćina Nikše koje nam je zalihe prodao za velikodušnih sto kuna po kili. Pomogao nam je i u nabavci vina - ispod 20 kuna rinfuze nema ni preko veze. Jedan je plavac bio vrlo dobar, drugi, da prostite, kiseo, pardon, kaže se - svjež, a bijela, zapravo zlatna vugava jaka, mirisna i bez kiselina. Imali smo nešto istrijanske malvazije, »svježe«, pa je »gemišt« s vugavom bio ok.

Nikša, koji zna tajnu otoka, ali nam je neće reći, je na booking.comu, ima dobro rezerviranu sezonu, sve do početka rujna, cijena... »otočka«. Dakle, na otocima je uglavnom sve skuplje nego kod nas, od pomidora do spomenutih kalamara, od smještaja do vode i vina. Iako nisam iz tog »đira« iz prve ruke doznah da je i tržište narkoticima skuplje nego na kopnu. Pitam uzgaja li se »trava«, s obzirom da na otoku baš i nema puno policije, kažu nešto malo jer vražji turisti svuda šeću i zaviruju pa nalete na nasade i - prijave.

A dok je bilo Tita, je l' bilo »šita«? Nikša, koji kaže da zna zapalit', se smije, a ozbiljno kaže da je i uz spomenutu izoliranost život tada u prosjeku bio lakši nego danas. Uostalom, bilo je tu nekih tri i pol tisuće vojnika za koje se radilo i proizvodilo, koji su nešto i trošili. Vojska je izgradila i infrastrukturu - voda, ceste, struja. Otok je tada živio, makar u izolaciji, cijelu godinu, sada je zimi puno pustiji.

Opet ja u povijest, umjesto da navijam za svijetlu budućnost u kojoj će hrvatska država konačno uložiti više novca i djela, a manje lijepih riječi u oživljavanje jadranskih otoka. Cijeli otok Vis danas ima oko 3,5 tisuća stanovnika, a početkom prošlog stoljeća, u vrijeme blagopočivajuće Austro-Ugarske, bilo ih je trostruko više. Danas su ionako rijetka socijalistička poduzeća propala, jedan od tri hotela je u stečaju, nekretnine hapaju tajkuni. Upravo je za našeg posjeta top-tema u gradu Visu bio definitivni sudski gubitak velike zgrade nekadašnjeg vinskog podruma koja je umjesto gradu pripala nekom »poduzetniku«.

Gasim radio, isključujem Nikšu i mobitel. Plivam. More je hladnije nego uz zapadnu Istru, ali i daleko prozirnije, plavije i zelenije. S obale intenzivni mirisi ružmarina, kadulje, timijana, majčine dušice, vriska, origana, mažurana... zrikavci u krešendu.

»Petar Hektorović« ujutro isplovljava, a ribarice pune sardela i skuša ulaze u višku luku. Vratit ću se. Nadam se. 

Autor: Goran Prodan

Izvor: www.novilist.hr