• hr
  • en
  • de
  • it

Nek su mi se smijali, palagružonka je danas ekskluziva

"Kad bi svako od nas napravio nešto malo, tolike bi stvari bile dobre. Znate, u Komiži se kaže: 'Puno malo.' Znači punooooo malo. Ovo je stvarno puno malo", tumači nam komiški vinar Ante Ivčević, nadimka Cobo, ponosno pokazujući svoj jedinstveni, netom preorani vinograd u viškom Podšpilju, s tisuću trsova palagružonke, autohotne sorte loze koju je spasio od izumiranja.

Njezino prvo vino nedavno je premijerno degustirano u Bruxellesu u sklopu izložbe projekta "Moj komadić zemlje" i odmah je izazvalo oduševljenje uzvanika u Općoj upravi za zaštitu okoliša Europske komisije već zbog same činjenice što se vino palagružonke zadnji put pilo prije 500 godina. Sve dok se, kazuje Ante Ivčević, na Palagruži nije odronulo pola brda i kamenje zasulo vinograd o kojemu su brinuli benediktinci u podnožju najudaljenije hrvatske lanterne.
Komiški je vinar jedan od 14 hrvatskih poljoprivrednika (ima među njima i pčelara, ribara, uzgajivača konja, proizvođača sira, ekološkog povrća i žitarica...) koje je okupila Marija Martinko, voditeljica projekta "Moj komadić zemlje", finalista za nagradu "Natura 2000" - priznanja koje Europska komisija jednom godišnje dodjeljuje najboljim projektima u području "Natura 2000", ekološke mreže zaštićenih područja u EU-u, najveće koordinirane mreže tog tipa u svijetu.
- Hrvatska, od svih europskih zemalja, trenutno ima najviše teritorija koji pokriva projekt "Natura 2000", prešli smo Portugalce i Slovence. Kod nas je priroda netaknuta, zemlja čista, sad to treba iskoristiti i potencirati neke stvari - naglašava komiški zaljubljenik u vinogradarstvo, čiji se trsovi prostiru na dva hektara površine. Proizvodnju vina temelji na vugavi, ima i plavca, a u susjedstvu svoje ljubimice, otporne palagružonke, posadio je i cipidrag (zinfandel ili kaštelanski crljenak). Ipak, njegova je miljenica, usprkos drugim vinima, postala pravi otočni hit - lani je ubrao oko 350 kilograma grožđa, od čega je napravio oko 170 litara vina, a ove se godine nada toni slatkih bobica od kojih će imati oko 1000 boca ekskluzivnog vina.
- Da mi je imati 10.000 boca, samo u ovih nešto više od mjesec dana, otkako smo se vratili iz Bruxellesa, sve bih prodao. I u Hrvatskoj i inozemstvu, svi su zainteresirani. Ali sve je to još u fazi eksperimenta, nemoguće je od male količine napraviti nekakvo ekskluzivno vino. Ovo prvo vino je ispalo super, ovu godinu ćemo ga koristiti za neke prezentacije i degustacije - govori proizvođač raritetnoga bijelog vina, opisujući ga kao lagano, pitko i osvježavajuće, s voćnom aromom koja "daje" na mandarinu.
U proteklih 15 godina, otkako je zasadio prvu loze palagružonke u Podšpilju, trebalo je puno muke i predanosti dok nije oformio vinograd i kušao njezinu kapljicu.
- Nakon što je vinograd na Palagruži zatrpalo kamenje, ostao je samo jedan trs. Loza je uspjela preživjeti, probiti se između svog tog kamenja, ražilila se, izišla na površinu i izbacila desetak mladica. Preko jednog ribara i svjetioničara na Palagruži došao sam do plemki i kalemio, kalemio... Sporo to ide, kad ja ljudima pričam da taj moj program traje već 15 godina, gledaju me u čudu. Donesem lozu na Vis, pa se plemke ne uhvate jednu, dvije ili tri godine, a trebalo je naći i zemlju. Kad bih vam rekao da prođem cijeli vinograd i kušam svaku bobicu, pa onda plemke s trsova koje daju aromatičnije plodove prebacujem dalje. To je jedan mukotrpan proces koji neki ljudi ne shvaćaju.
U pitanju je jedina sorta koja raste na Palagruži, možda jedna jedina takva u cijelome svijetu. Kontaktirao sam i Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu i Agronomski fakultet u Zagrebu, oni je više nigdje nisu našli. Lako je danas doma imati bilo kakvo vino, ali ovo je vino koje se proizvodilo prije 500 godina. Svaki put kad govorim o tome, naježim se... Ne mora to čak biti ni nešto ekstra, ali sama ta činjenica je fascinantna - gorljivo će Ante Ivčević, ali i naglašava kako "bez lavorat ne mo'š ništa" i ujedno otkriva kako namjerava posaditi još jedan hektar vinograda, za čije će mu podizanje i održavanje svakako trebati veća pomoć. Vinogradarstvom su se bavili njegov nono i otac, od njih je dobio najviše znanja, a on ga sada želi prenijeti na svoje sinove. Tako nalaže tradicija.
- Do sada smo oko loze uglavnom radili barba i ja. Sad mi pomažu i supruga i djeca, brat je u mirovini, pa će i on dati ruke. Probat ćemo raditi svi u obitelji. Imam dva sina, ali znate kako je to danas - laptop, internet, ovo i ono... Ali valjda će ih nešto zainteresirat, ja ću in provat nešto ostavit - kaže čuvar palagružonke, ne krijući kako mu se, kad je počeo priču s njome, pola njih na otoku smijalo i zafrkavalo ga, ali ga, kaže, nije bila briga. Da jest, ne bi buteljiranu palagružonku predstavljao u Bruxellesu. Cobo je vječni optimist, nema vremena za depresiju, stalno je u pokretu. I nikad ne gleda na stvari loše, otac ga je naučio razmišljati: "Bit će dobro, bit će dobro."

- Na Palagruži godišnje u prosjeku padne 200 litara kiše, što je ekstremno za opstanak loze. Znači palagružonka je uspjela opstati na tih 200 litara. Otporna je na sušu i na bolesti zbog tvrde kožice. I po listu je atipična. Nema list kao druga loza, njezin je nazubljen. Naravno da se na ovom tlu, u viškom Podšpilju, drukčije ponaša... Svi su mi govorili: "A zašto ne posadiš vinograd na Palagruži?" A tko će to?! Poludio bih, pored svega što već radim, još ići na Palagružu zbog vinograda - kaže Ante Ivčević, koji planira u vojnom potkopu ispod Komiže otvoriti kušaonicu vina, gdje će posjetitelji uživati u plodovima njegova rada.
- Naviknuo sam se na vinogradarstvo. Ne znam uopće kako bih, poslije toliko godina, išta drugo mogao raditi. Teško bih se priviknuo na uredski posao. Falio bi mi prostor. Ne mogu biti u zatvorenom. I ona buka od auta. Kad idem u Zagreb, djeca uvijek paze na mene jer ja uvijek "blesim" negdje okolo. Ja, i kad vozim auto, gledam u prirodu. Priroda je meni najbitnija jer osim što sam poljoprivrednik, još sam i vatrogasac i lovac. To mi je najdraže kod ovog posla, što mogu biti u prirodi i imam vremena biti s obitelji, s djecom. I, naravno, sloboda. Na otoku svi vole biti slobodni i imati neki svoj mot. Otočani vole da su sami sebi gazde. I vole malo, kako bih rekao, filozofirati. Znaju sve. Nema tu da baš nešto ne znaš. To je taki mot, šta ćeš!

Izvor: www.slobodnadalmcija.hr



 

Nagradna igra

Osvojite ulaznice za Zagrebački sajam nautike. Točan termin održavanja sajma je:
  •   16.02.2022. - 20.02.2022.
  •   18.03.2022. - 20.03.2022.
  •   23.02.2022. - 27.02.2022.

E-mail adresa: