• hr
  • en
  • de
  • it

Biti skiper je isplativije, veći je novac, bolja klijentela nego na skijanju

Planine i more moja su strast, ali ako već moram izabrati - skijanje je uvjerljivo najveća - kaže Splićanin Tomislav Musa.
Nakon 20 godina vojne karijere i umirovljenja i svoj život je podredio u tom smjeru: pet i nešto mjeseci godišnje radi kao skijaški instruktor u Alpama i Dolomitima, a isto toliko kao skiper na Jadranu i drugim morima.
- Rođeni sam Splićanin i od kada za sebe znam na moru sam i uz njega, dok sam se zarana sam zakačio za skijanje. Prve korake napravio sam na Kupresu, a budući da su roditelji radili u "Željezari", imali su besplatno skijanje na Vlašiću. Učili smo skijati u gorim uvjetima nego Austrijanci, na prastarim skijama, pancericama dva puta većim, što su se kopčale otraga... Zato smo stigli dovde - reći će Tomislav, za prijatelje Tomo, čijim je stopama krenuo i mlađi mu brat Stanko. Jedina je razlika što se on dao u kitesurfing i snowboardanje.
- Oduvijek sam želio studirati kineziologiju, ali staž u vojsci s četiri ratne godine odveo me na pravo. Dobra je stvar, međutim, bila to što je HV imao ugovor s Hrvatskim zborom učitelja i trenera skijanja. Prvi sam put njihovu školu prošao s bojnom za specijalna djelovanja. Imali su odlične demonstratore i tim ljudima sam zahvalan do groba jer su mi pružili totalnu drukčiju dimenziju skijanja. Dok kod njih nisam došao mislio sam da sam vrhunski skijaš i onda najednom shvatio da nemam pojma, da ne znam kako treba napraviti zavoj da bi sutra nekoga drugoga naučio - priča Musa.
Kao mnogi njegovi suborci, mogao se u mirovini posvetiti kakvoj braniteljskoj udruzi, ući u politiku, otvoriti kafić i slično, ali u svemu tome nije vidio izazova. Izabrao je drukčiji put i sebi je dao za cilj da i sam jednoga dana postane certificirani instruktor skijanja. Tako je prije nešto manje od 10 godina položio "jedinicu" i "dvojku", odnosno najprije postao pripravnik, a onda međunarodni učitelj skijanja. Nakon toga otvorila su mu se sva vrata.

Mora biti zabava
- Prva grupa koju sam odradio na Grosseck/Ainecku bili su mladi Englezi, tinejdžerske dobi, nekih 12 i više godina. Sve moje strepnje da će ići teško ili nikako raspršile su se nakon prvog i drugog dana. Na kraju neki puno iskusniji kolege nisu dobili dar, a meni su moji Englezi u znak zahvalnosti kupili čokoladu i kapu.
- Ja ovaj posao vidim na način da ti djecu moraš prvo vratiti u jednom komadu, što se kaže. Skijanje im u prvom redu treba biti zabava, a ne da s mukom navlače pancerice, već da to jedva čekaju, animirati ih da im to bude zabava, uživaju u snijegu. Ja sam to postigao - netko je skijao malo lošije, netko malo bolje, ovisno o fizičkim predispozicijama, ali nikome ništa nije falilo. Dapače - prisjeća se svojih početaka.
Do sada je odradio tri godine Saalbacha, četiri godine u Schladmingu kod čuvenog Tritschera, još dvije u Obertauernu, a od lani se, zahvaljujući EU-regulativi, otvorila Italija - Andalo i Madonna di Campiglio. Na skije staje u studenome i na njima je do početka travnja, onda 15-ak dana odmora oko Uskrsa, pa uskače na brod, na kojemu je sve do 15 listopada. I tako iz godine u godinu.
- Ja sam i skiper i kuhar i vodič, sve u jednom. Krenuo sam u ozbiljnije jedrenje nekako istovremeno sa skijanjem, tražeći zanimaciju kada sam izišao iz vojske. Istina, jedrio sam cijeli život u malim brodovima, brodićima, ali učio sam od drugih, mojih prijatelja. Sada sčak spremam Biskaj i odraditi 200 milja. Mene je oduvijek vukao adrenalin, valovi od 10 metara, a ne zarada - veli Musa i dodaje:
- Da me se ne bi krivo razumilo, ni jedno ni drugo nisu niti malo lagani poslovi. Težak je život i skipera i učitelja skijanja. Pa nisu Austrijanci džaba uveli 'schnitt woch'e, kada se tjedan dijeli napola i organizira jedna opuštajuća zabava kada se žičare ugase. Ja sam lani na Katschbergu radio na minus 27. Grupe su se smjenjivale, odlazile u hotele, kafiće i bazene za vratit se u život, a ja sam punih šet sati bez stanke bio na otvorenom. Tako je i na moru. Skiperska kabina je poput groba: uđeš i legneš.

Velika konkurencija
Na naše pitanje koji je posao unosniji, bez razmišljanja će reći:
- Biti skiper je isplativije, veći je novac, bolja klijentela nego na skijanju.
Tomislavu se znalo desiti da je jednim te istim ljudima zimi vodič po planinama, a ljeti morima. Tako navodi primjer jednog Amerikanca kojega je upoznao na skijama, a prijateljstvo su nastavili isto ljeto jedrenjem. Čak mu je platio aviokartu i odveo ga u Grčku, gdje su prošli skoro svaku poznatiju lokaciju na Egejskom moru. U planu im je ove zime zajedno poći i do Whistlera u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji.
Iz godine u godinu u Musinim novim poslovima sve je veća i veća konkurencija. Bori se doslovno za svaki posao.
- Kada je počinjalo, išli smo u Austriju jer su naši tamošnji kolege dobivali dosta posla i nisu mogli naći svoje ljude. Nas iz Hrvatske gledali su pomalo čudno, ali Janica i Ivica i njihov planetarni uspjeh krčili su nam put. Stvar je u tome što je hrvatska škola skijanja izvanredna i priznata, pa smo za Čehe, Poljake, Mađare i ostale s istoka koji sada dolaze u velikom broju, mi doktori znanosti što se skijanja tiče. Ne pretjerujem. Svatko tko je prošao HZUTS-ovu školu zna posao. S druge strane, na moru su se pojavili mladi skiperi iz unutrašnjosti i uče. Meni je drago da ima ljudi iz Osijeka, Požege, Zagreba... Vidiš na njima da žele upiti znanje, dok kod nas Dalmatinaca ima još ima one stare "lako ćemo". Neće tako dugo moći - reći će Tomislav.
I neke svoje životne planove veže uz planinu, iako mu mije namjera trajno se seliti iz Splita.
- Žena i ja smo se dogovorili. Čim dođemo do nekog većeg novca, kupit ćemo apartman na kakvom skijalištu. Želja su Dolomiti, iako ni protiv Alpi ne bih imao ništa protiv. Kod Talijana me oduševljava to što su pravi meštri od staza, napravit će snijeg i popeglati staze kada se uz njih, što se kaže, beru ljubičice. I za goste su bolji od Austrijanaca. Kada ste vidjeli od njihova ugostitelja da je u hrvatskom tjednu pustio našu muziku. Talijan će to uvijek napraviti - rezonira ovaj bivši branitelj i profesionalni vojnik, i za kraj kaže:
- Daj Bože samo zdravlja, a skijat ću dokle god me budu služila koljena. Vijek trajanja instruktora je do 55. godine života, iako ih u Italiji ima dosta starijih i još aktivnih. I u jedrenju imate vijek trajanja, s tim da ću u njemu ostati sve dok budem uživao. Kada vidim da to više nije to, prestajem.
A kakvi su općenito Dalmatinci na skijama i kakav ih glas prati među skijaškim učiteljima, pitamo Tomislava:
- Prema nekim procjenama samo je Split prije rata imao oko 10 tisuća skijaša. Nakon buma što je došao s Janicom i Ivicom, sada je malo došla kriza. Znate, skijanje je skup sport. A Dalmatinac na skijama je dobitna kombinacija. Nas vuče ono čuveno "što će meni neki Austrijanac ili Talijan, neka se i rodio na skijama". Skijanje je u svojoj biti, znači kada ga skužiš, prelijepo. A mi učitelji znamo reći: Da je skijanje jednostavno, zvalo bi se nogomet!

Izvor: www.slobodnadalmacija.hr



 

Nagradna igra

Osvojite ulaznice za Biograd Boat Show 2019. Točan termin održavanja sajma je:
  •   16-20/02/2019
  •   10-13/10/2019
  •   17-20/10/2019

E-mail adresa:

Fotogalerija

Sitemap Top